(rien)

Zanimljivo je kada shvatiš da je pred tobom još jedno usamljeno ljeto..

Ah.

(ponekad trenutak)

Danas sam pričao s bakom preko telefona. Ispričala mi je kako je sanjala da vidi mog oca i majku sretne, kako se smiju i da je sve onako kako je bilo prije nego što su se razveli. Naravno, probudila se, i ubrzo shvatila kako se zapravo ništa nije promijenilo. Osjetio sam neku tugu u njenom glasu, iako je i sama svjesna da tako nešto ne bi bilo zdravo za njezinu kćer. Također, baka s tatine strane je doživjela žestoki srčani udar i čini mi se da neće živjeti još dugo. Nisam je vidio godinu i pol dana, obrisi njenog lica su magloviti.

U tom tonu pišem i današnji zapis. Nedostaje mi djetinjstvo, tj. ona mistificirana verzija tog djetinjstva. Imam osjećaj da sam se previše udaljio od onog malog Hrvača koji u bakinom vrtu sjeti na stazici između visokih stabljika rajčice, čiji plod neopran jede poput jabuke. Osjećam tu slatkoću pomiješanu s mirisom usijanog na suncu kopra i drugog zelenila, dok se voda ljeska iz riječnog čamca koji je djed izvukao iz podruma i napunio ga vodom kako bih se za vrijeme sparnih dana mogao kupati u njemu. Ponekad, kao jučer prije spavanja, žalim za tim što nisam nikada posjeo baku i djeda i rekao ih koliko ih volim i što nisam rekao da su unijeli toliko toga u moju osobnost, onog lijepog. žao mi je što vjerojatno nikada to neću učiniti zbog straha da ću se rasplakati, jednako kao sinoć prije spavanja. Jučerašnji dan, jučerašnju večer, teško je bilo emocionalno podnijeti. Hladnoćom prikrivam svoje emocije jer je tako lakše. 

Riječ "ponekad" ću često koristiti (i već je koristim). Prvestveno zato što smatram da je vrlo ljudska. Ništa nije stalno, i sve se događa ponekad. U jednom trenutku može se činiti kako imamo definirano mišljenje o nečemu, u drugome se ono promijeni. Zato je ponekad najtočnija riječ, isto kao i trenutak. Ponekad trenutak.

Nedjelja je bila lijepa. Zaputio sam se s prijateljicom do podnožja Sljemena, do Dolja. Odlučili smo da prolaskom kroz tunel koji vodi do šume, ostavljamo sve iza sebe. Dijete, koje smo sreli putem, zaključilo je da idemo na vjenčanje, a njegova majka je rekla da smo se samo malo finije obukli. Smijeh. Sljeme je još uvijek isto, ništa se nije promijenilo otkad sam prvi puta bio ondje, posjećivao ga s različitim ljudima koje sam manje ili više volio. Neke jednako. Čudno je to, vidjeti taj isti prostor današnjim očima, s osjećajem kako je mnogo toga bilo izgubljeno samo tako. I prvi, i drugi put. Oba puta je završilo isto. Svaki put je sreća drugih bila veća od moje. 

Šumu nije briga, ona je svejedno lijepa, kao i uvijek, samo su koraci drugačiji, ali strah od visine je isti. Miris na koži nakon duge šetnje vrlo poznat. Možda se samo bezbrižnost s vremenom smanjila. Bez drugih, ipak, nije tako lijepo ondje, zaključujem. Ne želi se stvoriti uspomena.

Vraćamo se petnaesticom natrag u život koji čeka na posljednjoj stanici, na Zvijezdi. Gledam kroz prozor tramvaja u zalazeće sunce koje se počinje skrivati iza sljemenskih obronaka i postajem svjestan kako mi nedostaje esencije. Iluzija da je sve ostalo s druge strane tunela se rasplinula. 

Drago mi je da se M. vratio jer ga volim, kao prijatelja, dakako. Nedostajao mi je. I unatoč tome što je daleko, blizu mora, gdje se mjesečinu može dodirnuti na površini valova, čini mi se kao da je blizu jer ga dugo nije bilo.

I da. Danas sam pričao s bakom preko telefona i činilo se kao da je još uvijek sretna i pod utjecajem prošlonoćnog sna. Zanimljivo je kako nam se ponekad događaju iste stvari.

(regeneracija)

Zanimljivo je kako se sve promijeni u jako kratkom vremenu. Nekako imam osjećaj da je sve na mjestu, onako kako i treba biti. Lijepo je to. Mislim da sam se riješio svih iluzija koje sam imao do sada te da će sve biti kako treba. Možda sad i svemir postane blaži prema meni s obzirom na to da sam se riješio sve nafte koja se akumulirala mjesecima u meni. Regeneracija uspješna. 

Samo da se zadrži ovaj osjećaj lakoće i pravednosti. 

(sivilo)

Lijepo je biti na godišnjem, podsjeća me na slobodne dane u vrijeme kada sam još studirao i imao još prazniju glavu nego što je sada. Malo se bojim da ću dobiti dekubitus od sjedenja i infarkt od litre kave koju ulijem u sebe tijekom dana, ali vrijedi svaki trenutak tog vremena. Jer život je dosadan, kao što sam već i napomenuo jednom (ona žena iz muzeja je prokleto bila u pravu). Zapravo sam negdje na razmeđu dvaju raspoloženja, uskladio sam se sa sivilom koje ulazi kroz prozor u oči. Boje pepela i svega što je izgorjelo. Pokušavam pisati, no nekako mi ne odgovara prostor, glazba ili jednostavno problem stvara činjenica da u stanu više nisam sam (zbog čega se ne bunim nimalo). 

Kako god, u zadnje vrijeme sam razvio opsesiju glazbom, s obzirom na to da je došlo i to vrijeme godine kada izlazi najviše albuma. Jedino životno veselje trenutno, a počeo sam se baviti i pisanjem recenzija jer sam uvidio kako to volim, a očigledno mi i ide dosta dobro. Ne znam što sam čekao do sada. 

Bio sam u Lovranu prije dva tjedna, taman na prijelazu iz februara u mart, i bilo je lijepo. Samotno lijepo. Volim Lovran i Opatiju, zbog svih onih starih vila s prijelaza stoljeća, koje podsjećaju, kada ih se s obale mora obuhvaća pogledom, na neko staro groblje. Vrlo je smirujuće zapravo, nije ni čudo da tamo pretežito odlaze penzioneri. Prvo martovsko jutro, još i nedjeljno, dočekao sam na klupici na glavnoj rivi ispod hotela u kojem smo bili smješteni. Dok su svi drugi dan prije cugali do jutra, ja sam već u 11 ležao u krevetu i zujio prije spavanja. Upalio sam sve lampice u sobi i kontemplirao o besmislu svog života (milijunti put u nizu u posljednjih godinu dana) i nakon kratkotrajne glavobolje zamro. Dakle, na rivi sam već bio u 7 ujutro, i pušio prvu cigaretu uz prve zrake mlakog martovskog sunca i kliktaj pokojeg galeba u letu. More mirno poput ulja; nenamreškano. Divna scena, no gadan osjećaj izjedajuće samoće i nemogućnosti da podijelim tu ljepotu trenutka s nekim. Karamelno jutro uz suze, uništili ga prolazeći penzići sa svojim razgovorima o nebitnosti.

Slična situacija bila je i u Pragu u prosincu, kada sam nenadano otputovao tamo, saznavši večer prije da se moram spakirati i krenuti ujutro. Taman je izašao novi Kiasmos pa mi je obilježio to putovanje. Unatoč tome što mi se Prag nije posebno svidio (moguće da je problem bila kiša/sniejg i odurno hladan vjetar), bio je jedan lijepi trenutak u kojem sam osjetio povezanost s tim gradom. Kao da je razumio. Vozili smo se koritom Vltave i stajao sam sam na palubi broda s koje je pucao lijepi pogled na praške zgrade osvjetljene narančastim svjetlom uličnih lampi. Nalikovao je na Kraków pomalo. Slušao sam Sigur Rós (istu pjesmu koju sam slušao kada je vlak ulazio na krakovski kolodvor u februaru prije dvije godine) i suzdržavao se da ne počnem suziti na tom jebenom brodu. Pahuljice snijega su me šibale po obrazima, vjetar ledio ruke jer sam ponio samo proljetnu jaknu (sada pokojnu), a Vltava je bila crna poput svemira; gusta, teška i melankolična. Gotovo sam je mogao osjetiti kako mi ulazi u pluća i guši. Shvatio sam tada, kako bježanje od sebe neće dovesti ni do čega. U Lovranu sam potvrdio to samome sebi onog jutra na rivi. Iako sam se osjećao ugodno u Lovranu i mogu reći kako nisam osjećao nikakvu tjeskobu, već par minuta nakon povrtaka u Zagreb zatinjalo je ono isto gušenje koje se ugasilo po odlasku iz Zagreba. Povratak u grad u kojem nemam ništa osim posla i glazbe. I kao trebao bih biti zahvalan na tome. Kako? Kako ovakav život može biti zadovoljavajuć? Što je točno ono što bi me trebalo činiti sretnim? To što napokon imam novaca i mogu ga potrošiti na svakodnevne gluposti? To što sam izgubio društvo ljudi koje sam volio? To što svaku večer liježem sam u krevet i ujutro se jednako tako sam budim? To što konstantno samome sebi moram govoriti da će sve biti u redu jednog dana? To što sam emocionalno mrtav? To što imam potrebu pisati ove mentalne proljeve? U kom trenutku ja prestajem biti taj koji neće imati sreće u odnosima s drugim ljudima? Kako sam postao ja taj kojeg se doživljava kao negativnu osobu?

Pun mi je više kufer.

Svemire, odjebi i nađi neku novu žrtvu.

Ciklus o Tristanu koji nikad neće vidjeti svjetlo dana (2014.)

(Tristan I)

Tristan je čovjek

koji me posjećuje noću,

i miluje mi svojim mekim dlanovima kosu

ne govoreći ništa,

ali osjećam njegove riječi na svojoj koži

„Toplinom ću te razoriti“

kao da govore duhovi prošlosti

bez prestanka i podmuklo

isprepliću svoje duge prste

od sjene s mojima

tako dugo dok ne zatitram od hladnoće.

(Tristan II)

Noćas sam susreo Tristana

u tramvaju, u oku, u mraku,

u trzaju ruke i vibraciji s razglasa

on je komadić leda na mojim vjeđama

koji se širi tijelom silovito,

glasno

me doziva kroz valove,

a kada more liže moja preplanula leđa,

pucketaju zrnca soli na mojim suhim usnama.

(Tristan III)

Nisam te dugo vidio, Tristane,

nedostajanje je slično odlasku iz Krakova,

zatvoren sam u prašini krletke

i prislanjam fotografije na uši, slušam valove,

noć siluju ptice,

a pijesak u džepovima i ubodi komaraca

nagrizaju me poput mravlje kiseline.

Pod sunčevim vjetrom se sve pretvara u siluete

mrak, ljeto, oluja i oblutci na površini mora,

i sve gori tako brzo da ne uspijevam uhvatiti

tvoje oči prije nego što izgore u dim.

(Tristan IV)

Cigaretom hranim pohlepnu crnu rupu

koja se sve više širi mojim tijelom

i gledam Tristana obavijenog maglom

kako se igra njenim sitnim kapljicama i lišćem,

poput djeteta,

kao u snu koji će se uskoro rasplinuti.

(Tristan V)

Tristana bole oči od gledanja u prazninu,

kaže kako se jesensko sunce nijemo

navlači na krovove, a naga tijela

kišom ispunjavaju i pucaju poput vodenih balona

na užarenim pločnicima velegrada.

Tristanove oči su tako tihe kada

pali cigaretu i gleda u mene,

osjećajući sve i ništa,

kao kad se papir podere napola

i počne gorjeti sam od sebe

jer može

i jer želi,

a ni sam ne zna zašto.

(Tristan VI)

Osjećam da se Tristan približava sve bliže,

njegovo disanje na mome vratu sve je toplije

i dublje prodire u moju kosu,

a u trenutku kad ponestane vremena

cijelim tijelom bubnjaju otkucaji

vrlo brzo i snažno,

tako dugo dok se kazaljka sata ne pomakne na 7.

(Tristan VII)

Posljednje ljeto s Tristanom

završava dramatično,

odlazi i ne vraća se,

ne žali ni za čim;

odlazi tako brzo da se kiša u padu

već pretvara u led na njegovome licu.

(Tristan VIII)

Tristan je navukao na sebe novu boju,

onu koju ne prepoznajem i koja grize za oči.

Njegov brod više nije nasukan

mirno se njiše u luci i

božićno zvone zvončići na jarbolima.

Mornari razvlače jedra

i viču.

Približava se zima i

pahuljice snijega su tople

na licu poput čaja.

Noći su hladne i mračne

i duge i snažne

i bole i kidaju udove,

kidaju nit.

(Tristan IX)

Tristan je zaljubljen u razlomljeno ogledalo

i slobodu traži na uništenim temeljima grada

koji se još njiše i tutnji nakon potresa,

i osjeća kako polako kida sve niti kojima

je povezan sa mnom,

i osjeća kako je na rubu bezdana

ispunjenog uzavrelom magmom i svejedno

žudi udahnuti otrovni plin u svoja pluća,

kako bi se barem na nekoliko trenutaka

osjetio živim.

(Tristan X)

Tristan je mrtav.

Mogao bih to napisati i reći kako to

uistinu i jest tako.

No, laži su duboko usađene u moje ruke

i u njegove glasnice,

a smrt je teško prihvatiti jer

uvijek postoji još nekoliko stanica

u našim tijelima koje se gledaju ravno u oči,

i smiju se,

smiju,

(o)sjećanjima.

(ponekad)

Ponekad mi stvarno nije ništa jasno.
I ponekad nemam živaca više trpjeti sve pizdarije.

Sutra putujem u Lovran na dva dana, možda bih trebao dobro razmisliti o tome da se utopim u tom jebenom moru.

(dosadan)

Razmišljao sam danas malo i shvatio koliko mi je život dosadan.
Baš dosadan i isprazan, nema drugih riječi kojima bih ga mogao opisati.
I svakim danom je zapravo sve gore jer se ništa ne mijenja i jer nemam ideju odakle početi kako bih to promijenio. Čitam priglupe članke na internetu na tu temu i vidim da sam većinu onoga što se savjetuje već isprobao. Nije polučilo nikakav uspjeh.

Život je dug i strašno dosadan.

Zagreb je isto dosadan k'o proljev.

Dosadan toliko da mi se ponekad povraća kad promatram ulice kroz prozor tramvaja.

(pogled kroz jantar)

Ranoproljetna subota i nedefiniran osjećaj Krakova u grudima koji djeluje jednako kao i tuga kada izvire iz imaginarne točke unutar utrobe i slojevito se razlijeva između rebara, penje se vratom sve do očiju. Prijateljica me podsjeća kako je danas prije dvije godine bio prvi dan kad smo došli tamo pa osjećaj postaje smisleniji. 

Karmelicka nakon ljetne kiše kada su ulice još uvijek vlažne.

Ulica Lea u trenutku zalaska i nadolazeće večernje hladnoće.

Miris smoga. 

Melodija svirana na zvonima samostana koja se širi Plantyma svaki puni sat.

Szarlotka iz pekare na Krupniczoj.

Hejnał.

Sok od crnog ribiza u Bunkier cafeu.

Rojevi turista na Grodzkoj. 

Pogled s Wawela na Vislu.

Kopiec Krakusa i zalazak s prijateljima.

Buđenje i Ólafur.

Bezbrižnost.

Ponekad mi stvarno nije jasno kako je moguće da je već prošlo toliko vremena, a nije se ništa promijenilo od tada. Sjećanje na dolazak je toliko svježe da se sjećam gotovo svakog svog koraka u plitkome snijegu i tragova kotačića kofera koje smo vukli prema studentskom domu. Bio je sunčan dan, lijepo i ugodno plavo nebo, prohladno. Dolazak u Krakov se činio kao povratak kući. I bio je. Povratak u krakovsku fantazmu uvijek je lijep i očekivano nježan. Poznatost ulica, mekoće jezika i melodioznost atmosfere grada, kao namjerno pretvoreni u scenografiju za putnike koji dolaze, ostaju i s vremenom odlaze. Možda tada sve staje i grad se prazni, a na njegove zgrade, parkove i Wawel lije se rastopljeni jantar, kako bi sve ostalo onakvo kakvo se i ostavilo po odlasku. 

Nedostaje mi svakodnevno, a nisam siguran hoće li više ikada imati tu čaroliju. Bojim se otići u Krakov.

***

Proveo sam tjedan u krevetu, pod temperaturom. U jednom trenutku je bila toliko visoka da sam pomislio kako će me infarktirati koliko su otkucaji postali usporeni i teški. Ipak sam preživio pa se život nastavlja dalje svojim tokom. Vraćanje u realnost, vraćanje u fantazme, vraćanje u kasnu jesen koja nadolazi sa sjevera s kišom i hladnim vjetrovima. 

(Please like me nedjelja)

Hmpf, nedjelja. Bilo je nešto lijepo u njoj, ali vrlo brzo je isparilo. Otvorio sam sve prozore, počistio stan, napravio mjesta na policama za stvari nove cimerice i skuhao ručak, onako preko kurca, tek toliko da imam nešto konkretno za pojesti, iako sam se prejeo maslaca od kikirikija tijekom dana. A sada sjedim uz kavu na kauču, popio sam magičnu tableticu od koje će mi emocije utrnuti pa na pivo s Poljakinjom iz Krakova i tipkam ovaj besmisleni blog koji sam s vremenom nekako zavolio. 

Mislim da danas neću previše dužiti. Pogledao sam previše epizoda Please Like Me u zadnja dva dana pa sam sav romantičan i bljutav. Bio.

Sada samo osjećam tugaljivost jer su neki ljudi bez razloga zli prema meni. Možda sam zaslužio, a da ni ne znam, volio bih kada bi ljudi znali otvoriti usta i formulirati rečenice. Možda nije ni bitno. Petak 13. mi je inače bio bolji dan prijašnjih godina, nekim čudom. Od ovog mi se samo smučilo, ali mislim da mi je zapravo išao u korist. Naučit ću mnogo i ojačati svoju emocionalnu inteligenciju, s vremenom. Barem vidim koliko sam bolja, iskrenija i zrelija osoba. A Svemir će kad tad reći svoje. 

Mećava

Ponovno vikend i ponovo se snijeg spustio na Zagreb u obličju žestoke mećave. Promrzli crveni prsti i pahuljice na licu. Jedini užitak jest gledati kroz prozor tramvaja, na toplom, kako se Zagreb gubi u bjelini, a ljudi probijaju kroz oštru mećavu u kojoj snijeg pada vodoravno i šiba prolaznicima lica. 
A nebo crveno, posebno ovdje na istoku grada gdje je industrija i ispraznost ulica. Ponekad samo jata riječnih galebova na nebu i lijep pogled na sljemenske proplanke, u boji svih godišnjih doba.
Zapravo je ovaj dio grada poput muzeja. Svaki dio njega je jedna uspomena na vrijeme kada je život bio drugačiji, usudio bih se reći i ispunjeniji. Više u bojama nego sada. U svakom slučaju, vrijeme je teklo sporije nego sada.

U jednom trenutku sve se pretvori u pravocrtnu putanju, vrijeme koje neuhvatljivo prolazi i jedino što se mijenja jest glazba koja se pojavljuje u sitnim zvučnicima mojih slušalica. Jednako gubljenje u gradu, jednako stvaranje novih fantazmi i prirodno isušivanje emocija koje podsjeća na hrapavost i beživotnost ruku zimi, na njihovu hladnoću i ukočenost. 

Ponekad treba naučiti zadržati toplinu crvenih ljeta i plavog odsjaja Jadrana u sebi.

Lamentacija za Gdańskom

Gdańsk. Ne znam odakle mi jutros misao na taj grad, ali probudio sam se s osjećajem da sam tamo. To je onih prvih par sekundi kada se još otvaraju oči i očekuješ da si u nekoj sasvim drugoj prostoriji, nekom drugom gradu, u daljini je zeleni Baltik prepun tankera, a ljudi pričaju poljski. Navrle su mi suze na oči. Kme.

Nisam ga baš previše doživio s obzirom na to da sam proveo vrlo malo vremena ondje kod svog prijatelja, ali što više se vremenski udaljava od sadašnjosti, to mi postaje vividniji i draži. Htio bih ponovno otići ondje, dakako. Ono što mi se u sadašnjoj fantazmi čini najprivlačnije jest to što nisam imao osjećaj da sam u gradu koji se nalazi na moru, barem ne stari dio grada koji na prvi pogled arhitekturom podsjeća na Amsterdam. ako se iz tog starog dijela grada tramvajem prođe kroz predgrađe Oliwa, ispunjeno modernim visokim stambenim zgradama, u smjeru sjevera, doći će se do okretišta tramvaja i neuglednog šumarka. Što se više približi tom šumarku i prolazi između njegovih stabala, jače će se osjetiti miris mora koje se polako, kada se hoda, može nanjušiti na vjetru koji puše s Baltika. I u jednom trenutku se pred očima otvori mitski Baltik, nečujno na njegovoj mirnoj površini kližu tankeri (čini se kao da su zaustavljeni u vremenu, nalik na fotografiju), pod nogama je mekani pijesak, sunce je na putu prema zalasku i razlijeva se po nebu kao akvarel. Čini mi se, sada, da možda još nikada do sada nisam vidio ljepši zalazak, vjerojatno zbog čistog minimalizma samog tog trenutka, u kojem ništa drugo ne postoji jer je um prezaokupljen vizualnim podražajima i toplinom boja. Tu je i neizostavno zadovoljstvo životom općenito bitno, vjerujem, koje mi sada izostaje.

Zažmirim li, mogu zamisliti sebe kako stojim u hladno rano jutro ispred bazilike Svete Marije u samom srcu Gdańska i kako slušam debela zvona kako istovremeno zaglušujuće i melodično otkucavaju podne. Oduvijek sam volio taj zvuk.

Siguran sam sada, da su gradovi vrlo bitni u stvaranju esencije nas kao osoba, zapravo, rekao bih kako su gradovi sama ta esencija nas samih jer nas oblikuju u osobe kakve jesmo u sadašnjosti. Gradovi su i izvori sreće i utjeha/očaj i bijeg; bježeći od sebe, bježimo u druge gradove kako bismo uskovitlali svoju esenciju i obogatili je novima. 

Prošlost kao takva nije ništa drugo doli nakupina viđenih mjesta/esencija/ljudi i trenutaka provedenih u/s njima.

Teatralna srijeda/Ništa/Ljeto

Previše kave danas, ali nekako baš ugodno i pozitivno djeluje na mene. Volim tu navalu adrenalina koja se samo odjednom pojavi kada kofein počne djelovati. Žao mi je da sam današnji dan proveo zatvoren na poslu, vani je čisto proljeće, jedino što podsjeća na to da je još uvijek zima, ostaci su snijega na sljemenskim obroncima. Azurno plavo nebo. Ponovno ulazim u neku naučenu rutinu buđenje/kava/posao/krevet i ne sviđa mi se to uopće. Ovaj popodnevni tjedan na poslu me iscrpi, iako se realno dosta dobro naspavam ujutro. Bah. Ona predivna buđenja sa samim sobom u krevetu, točno sam to zamišljao kada sam bio maleni dječak: "Jednog dana želim biti velik, ne imati nikoga tko će me voljeti kao ljubavnika i buditi se sam u krevetu!". Čak sam jutros htio pisati, ali sam ubrzo odustao. Čak mi se ni dnevnik nije dalo. Jedno veliko ništa! Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Što nije ni čudo, s obzirom na to da mi se cijeli život događaju samo sranja.

Pričao sam s kolegicama kako nam nedostaju ljetne večeri (razgovori iz pušione uvijek najzanimljiviji), i ljeto u Zagrebu takvo kakvo uvijek jest: bez studenata koji su se vratili kućama, bez šuša na ulicama jer su otputovale u Maroko i na grčke otoke skupljati boju za zimske dane i predavanja na Vernu, bez naporne djece u tramvajima koja se vozikaju od kuće do škole i ne rade ništa drugo već samo šire boleštine. Divno je vidjeti na ulicama samo ponekog starca ili staricu, koji ne znaju što bi sa sobom nakon što su napravili nekoliko krugova tramvajem po užem centru grada, posjetili doktora i obavili kupovinu na Dolcu. I užegli Zagreb, s mirisom samoće i jednostavno ničega. Preko dana posao, a navečer pivo na nekoj terasi ili na klupici uz Strossmayerovo šetalište. Želim to odmah. Realno, prošlogodišnje ljeto mi nije bilo tako dobro kao što sam očekivao, ali čini mi se da sam ga svejedno na temelju neke svoje ideje kako bi/je ono trebalo izgledati pretvorio u fantazmu koja odgovara idealu ljeta u Zagrebu. Zapravo je bilo čista dosada uz poneke izlaske, koncerte i druženja s novim/starim prijateljima. Izgubljenost i slične gluposti. 

I sad razmišljam što bih htio od ovog ljeta i nemam neku posebnu ideju. Veseli me činjenica da više neću raditi na rubu grada, već u samome centru, što će mi odgovarati zbog blizine stana. Treba mi promjena okoline u svakom slučaju.
U ovom trenutku imam osjećaj da pišem sastavak u osnovnoj školi na neku glupu temu, ali baš mi fino paše. Možda bih trebao ponovno početi piti tablete za veselje. 

Žao mi je što mi vrijeme leti tako brzo i što većinu vremena imam osjećaj kako tratim vrijeme i životarim. Da, imam posao i sretan sam barem s tim, ali kada razmislim za što radim, dođe mi da odem na Sljeme živjeti u onu napuštenu ludnicu s mačkom koju bih ukrao putem nekoj starici koja ih ima previše. Sve više shvaćam da živim za to kako bih imao gdje spavati, kako bih imao što više smeća koje mogu ubaciti u svoj želudac, za poneko pivo i izlazak koji se pretvori u mamurluk. 

Dosta mi je toga da se vraćam kući nakon posla u prazan stan u kojem jedino mogu pričati s biljkama i sa samim sobom u ogledalu (dogodi se ponekad). Ponekad mislim da sam negdje napravio pogrešku u nekom skretanju jer me ovaj put kojim sam išao doveo u slijepu ulicu u kojoj pincetom probijam zid kako bih izašao natrag na autocestu. I naporno je, dosadno, dosadno, dosadno i glupo i besmisleno. 

Život bez uzbuđenja nije život. Jednoličnost nije život. Apetit za životom mi je trenutno nikakav. 

Ali trebao sam do danas već naučiti da sam uvijek ja taj kojem neće ići te da sam uvijek ja taj koji će se pitati zašto i kako. Čak nisam ni egoističan s ovom izjavom sada, već realan. Jako realan.

Nek sve ide u tri debele pičke materine. 

Trebao sam se utopiti onog ljeta. Jebena kantica, trebala si dublje povući.

Vulnicura

i am a glowing shiny rocket

returning home

 as i enter the atmosphere

i burn off layer by layer

U posljednjih godinu dana me zapravo vrlo intrigira kako emocionalni krahovi (male apokalipse) utječu na ljudsku kreativnost i potrebu da se stvori nešto opipljivo i da na (in)direktan način otvore svoju intimu drugima pomoću svojeg (umjetničkog) djela. Slušam trenutno novi album Björk i ponovno ushićeno uviđam u kojoj mjeri se takvi oblici djelovanja često pojavljuju u umjetničkom kontekstu (do prije godinu dana ih možda nisam toliko primijećivao ili sam ih jednostavno ignorirao). Jednom mi je jedan poznanik rekao kako možemo stvoriti nešto novo tek nakon što nastupi opća destrukcija i samouništenje, a sada ponovno vidim da je bio u pravu.

Vulnicura je divna dakle, upravo zbog toga što se Björk odlučila na onaj najteži korak, a to je dokumentiranje svoje boli kroz glazbu (i poeziju), u kojoj kroz introspekciju istražuje svoje intruzivne uskovitlane emocije, ne bi li na taj način ubrzala proces koji se događa nakon gubitka (smrti) voljene osobe. Ponovno proživljavanje svih tih emocija, od gubitka osobe, do zasigurno najužasnijeg gubitka nade i vlastitog prisiljavanja na isušivanje ljubavi (usporedio bih to s autosilovanjem), pa sve do pozitivnijeg dijela u kojem se već nazire novi početak, vjerojatno je jedan od najgorih  procesa s kojim se pojedinac može suočiti (gubitak voljene osobe je jednak gubitku člana uže obitelji). U trenutku kada se shvaća da ljubav koja se osjećala nije bila uzajamna, na površinu izlaze svi strahovi i sve prijašnje boli u neprekidnim koncentričnim valovima.

Ono što me najviše privuklo jest sam koncept i podijeljenost glazbe i tekstova na faze (apokalipsa - agonija i krah/postapokalipsa - lažne nade i isušivanje emocija/neumitna regeneracija), koje u suštini mogu povezati sa konceptom svojih triju novela (tristan/parsifal/esencija), i koje sam odavno zamislio upravo na taj način sasvim slučajno i intuitivno jer su svojevrsna terapija kroz koju i sam želim doći do konačne spoznaje, kao i regeneracije. Mislio sam da će biti lakše, ali iskreno nije bilo ni blizu toga.

Htio sam što prije dovršiti prvu novelu kako bih ostavio taj dio života iza sebe, ali procesi koji se događaju u našim umovima nikada nisu pratili naše želje. Našao sam se u nekom vremensko-prostornom međuprostoru, svojevrsnom čistilištu, u kojem nije nimalo bilo ugodno živjeti sa samim sobom. Tada sam i to odlučio zabilježiti/utvrditi, te sam započeo s pisanjem Parsifala, smještenog u fitivno vrijeme nedefiniranog postapokaliptičnog doba u kojem se ne događa ništa posebno već lik životari i propitkuje svoju ličnost, svoj život i suočava se s konstantom dosade, bezličnosti i nemogućnosti da osjeća (iako je Zagreb kao mjesto radnje vizualno divno predstavljen, zaustavljen u nekom idiličnom ljetnom jutru). Što će se dogoditi s emocionalnim životom glavnog lika još ne znam, s obzirom da ne znam ni što će se dogoditi s mojim, ali svakako pomaže u istraživanju i propitkivanju. U Esenciji, posljednjoj noveli o apokalipsi i Janu, pokušat ću se vratiti u djetinjstvo i rekreirati to bezbrižno doba, od utapanja u Kaštel Kambelovcu sve do trenutka kada počinje radnja Tristana odnosno, prvog Krakova. Polako već pripremam stare fotografije, glazbu, filmove i knjige koje sam čitao u to vrijeme. Nekako mi se čini da ću, ako ponovno proživim to razdoblje kroz pisanje, doći do kraja regeneracije. Možda sam u krivu, ali svakako vrijedi pokušati. Moram naučiti kakva sam osoba bio prije ovog koncepta prvih dviju novela, kako bih mogao vidjeti kakva osoba želim biti nakon Esencije.

Hm. Baš me zanima. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje kao u vrijeme kada sam studirao i mogao cijeli dan posvetiti razmišljanju, slušanju glazbe i bilježenju natuknica. Sada hvatam slobodne trenutke kada god stignem, najčešće vikendima.
I mogu reći da se zaista osjećam mnogo bolje nakon razgovora sa psihologom, iako sam u početku, odmah po izlasku na trg iz zgrade, mislio da sam napravio pogrešku jer je izvukao na površinu sve mrtvace iz prošlosti, ali već dva dana kasnije je mnogo toga bilo jasnije. Možda sam samo trebao nekom neznancu izbaciti sve iz sebe kako bih došao do nekih zaključaka. O većini stvari sam dobro razmislio, međutim, ostaje još ono jedno pitanje koje mi je postavio: što osjećam. Još uvijek ne znam.
I tako. Oduran je tjedan/nedjelja, sivo, dosadno, bezlično i samo slušam kako ljudi padaju pokošeni gripom. 
Na Sljemenu je snijeg, nazire se kroz izmaglicu, automobili se spuštaju Ksaverskom prekriveni bijelim. Još je uvijek Januar, hladan i bezosjećajan poput kamena. Slušam glazbu, pušim i pijem kavu. Lijepo je na neki način. 
Mali radijator grije.

Proljeće u januaru.

Moram priznati da su mjeseci razmišljanja o životnim promjenama, i sva prošlogodišnja eksperimentiranja polako počela dovoditi do određenih spoznaja o samome sebi. Zapravo sam iznenađen i ovo dolazi u potpunosti neočekivano. S vremenom ću valjda uspjeti sve te spoznaje do kraja definirati i vidjeti kako će utjecati na tijek godina koje slijede. 

Vrlo lijepo jutro jutros, čak ni tramvaj nije kasnio toliko kao inače, a planiram i ranije pobjeći s posla. Slušao sam, vozeći se, klasiku koja mi uvijek odgovara rano ujutro jer me polako razbudi i drži u nekom polusnu kada ni sam nisam siguran koje misli su stvarnost, a koje još ostatak iz snova. Iznenadilo me da se još nije razdanilo kada sam izašao iz stana, mislio sam da je oblačno jer je sve djelovalo sivo i bezbojno. Sljeme nije bilo crveno kao inače. Jutarnja menstruacija je izostala. U jednom trenutku, kada je skladba na slušalicama dolazila do vrhunca, uvidjeh kako se na istoku pojavljuju boje; ljubičasta, crvena, narančasta i kako se polako, kao iz jedne imaginarne točke nalik na svemirski vakuum, decidirano šire i urezuju u sivilo koje postepeno, ali sigurno bježi pred danom koji dolazi. To je razlog zašto volim glazbu u kombinaciji s realnim svijetom i zašto za glazbu uvijek tvrdim da je dio nečeg višeg, a ne samo niz tonova koji su stvoreni kako bi zabavili ljudski um ili potaknuli tijelo na ples. Pobjeđujem samog sebe u patetici, ponosan sam. Ili u dekontrakcijama. 

Fascinira me na Zvijezdi jedna lampa kraj pločnika, koju pogledam nakratko svaki puta kada prolazim tim putem do tramvajske stanice. Najobičnija lampa, ali iz nekog razloga mi je vrlo draga. Kako se nalazi ispod hrastovog stabla (barem mislim da je hrast u pitanju) i kako je dio grana stabla obavijen oko nje, podsjećala bi me na to koje je godišnje doba. Posebno u razdoblju prošle godine kada nisam primjećivao svijet oko sebe. Ta najobičnija ulična lampa mi je davala neku čudnu utjehu, ne znam definirati kako i zašto. I sada je često pogledam kada prolazim, iako djeluje nekako sumorno (sumornije od mene, u svakom slučaju), nedostaje okvira od zelenila. 

O čemu ja pišem. T_T

I tako. Treća kava (druga po redu iz automata) i ležerni petak na poslu bez previše stresa.
Uskoro bježim na proljetni dan koji se razlijao iznad Zagreba i možda je došlo vrijeme za proljetno čišćenje, s obzirom na to da tvrde kako zime više neće biti.
Hmpf. Neka!
I ljubi mi se. Ali s nekim do koga mi je stalo i tko se dobro ljubi.
Hmpf.
Stiže proljeće.
Očigledno.

Žar

2015. tek počinje. Bjelina, praznina cijele godine, vrijeme koje je još nedefinirano i ispunjeno mogućnostima. 

Vikende provodim uglavnom kod kuće i ugodno mi je. Slušam Broken Bells i pijem kavu uz bjesomučno dopisivanje na društvenim mrežama ili jednostavno pišem nešto. Počeo sam pisati i dnevnik, shvatio sam da sam cijelu prošlu godinu izgubio u mislima koje nigdje nisam zapisao. Bah, ove godine drugačije.

Nego, samotni dani su zaista lijepi. Ispunjeni stvarima koje volim i nekom sigurnošću u kojoj zaista iskreno uživam. Pokušao sam ih i drugačije provesti, izoliran od samoće i dijeliti vrijeme s nekim drugim, ali jednostavno sam shvatio kako mi nikako ne odgovara i kako je ovako bolje. Možda još nisam spreman, možda mi jednostavno ne treba (trenutno). I to mi je u redu. 

Razmišljao sam dosta u posljednjih par mjeseci o puštanju ljudi iz života s kojima se dijelila određena razina bliskosti, vrlo intimne, i mučila me neko vrijeme činjenica da ja nisam sposoban (očigledno) prestati doživljavati ljude na ljubavnoj razini. Dobro, možda samo neke ne, ali zapravo je jako teško. I mučilo me to dugo, stvaralo tjeskobu, tako dugo dok nisam malo bolje razmislio i zaključio kako je to sasvim u redu i kako bih trebao biti sretan jer je situacija takva kakva jest. Čini mi se, kako je sasvim ljudski neku emociju zadržati u sebi bez da se na silu pokušava zatomiti i ta najmanja iskra koja postoji. Možda je to samo nostalgija, možda ostatak nečega što je nekoć postojalo. I to je ona izuzetno nabijena emocija koja kao da tinja, poput žara nakon što izgori drvo u kaminu. Nema potrebe ugasiti je, niti brinuti o tome hoće li se ponovno zapaliti. Ponekad pepeo mora ostati nakon izgaranja, ponekad vatra koja gasne miriše na borovinu i odveć je opojna. 

Zadovoljan sam s tim što jedan dio nečega iz prošlosti još živi u meni i s jedne strane iznimno sretan. S obzirom na to da sam oduvijek akumulirao uspomene u sebi, nije ni čudo. Ponosan na sebe i ...