(ponekad)

Ponekad mi stvarno nije ništa jasno.
I ponekad nemam živaca više trpjeti sve pizdarije.

Sutra putujem u Lovran na dva dana, možda bih trebao dobro razmisliti o tome da se utopim u tom jebenom moru.

(dosadan)

Razmišljao sam danas malo i shvatio koliko mi je život dosadan.
Baš dosadan i isprazan, nema drugih riječi kojima bih ga mogao opisati.
I svakim danom je zapravo sve gore jer se ništa ne mijenja i jer nemam ideju odakle početi kako bih to promijenio. Čitam priglupe članke na internetu na tu temu i vidim da sam većinu onoga što se savjetuje već isprobao. Nije polučilo nikakav uspjeh.

Život je dug i strašno dosadan.

Zagreb je isto dosadan k'o proljev.

Dosadan toliko da mi se ponekad povraća kad promatram ulice kroz prozor tramvaja.

(pogled kroz jantar)

Ranoproljetna subota i nedefiniran osjećaj Krakova u grudima koji djeluje jednako kao i tuga kada izvire iz imaginarne točke unutar utrobe i slojevito se razlijeva između rebara, penje se vratom sve do očiju. Prijateljica me podsjeća kako je danas prije dvije godine bio prvi dan kad smo došli tamo pa osjećaj postaje smisleniji. 

Karmelicka nakon ljetne kiše kada su ulice još uvijek vlažne.

Ulica Lea u trenutku zalaska i nadolazeće večernje hladnoće.

Miris smoga. 

Melodija svirana na zvonima samostana koja se širi Plantyma svaki puni sat.

Szarlotka iz pekare na Krupniczoj.

Hejnał.

Sok od crnog ribiza u Bunkier cafeu.

Rojevi turista na Grodzkoj. 

Pogled s Wawela na Vislu.

Kopiec Krakusa i zalazak s prijateljima.

Buđenje i Ólafur.

Bezbrižnost.

Ponekad mi stvarno nije jasno kako je moguće da je već prošlo toliko vremena, a nije se ništa promijenilo od tada. Sjećanje na dolazak je toliko svježe da se sjećam gotovo svakog svog koraka u plitkome snijegu i tragova kotačića kofera koje smo vukli prema studentskom domu. Bio je sunčan dan, lijepo i ugodno plavo nebo, prohladno. Dolazak u Krakov se činio kao povratak kući. I bio je. Povratak u krakovsku fantazmu uvijek je lijep i očekivano nježan. Poznatost ulica, mekoće jezika i melodioznost atmosfere grada, kao namjerno pretvoreni u scenografiju za putnike koji dolaze, ostaju i s vremenom odlaze. Možda tada sve staje i grad se prazni, a na njegove zgrade, parkove i Wawel lije se rastopljeni jantar, kako bi sve ostalo onakvo kakvo se i ostavilo po odlasku. 

Nedostaje mi svakodnevno, a nisam siguran hoće li više ikada imati tu čaroliju. Bojim se otići u Krakov.

***

Proveo sam tjedan u krevetu, pod temperaturom. U jednom trenutku je bila toliko visoka da sam pomislio kako će me infarktirati koliko su otkucaji postali usporeni i teški. Ipak sam preživio pa se život nastavlja dalje svojim tokom. Vraćanje u realnost, vraćanje u fantazme, vraćanje u kasnu jesen koja nadolazi sa sjevera s kišom i hladnim vjetrovima. 

(Please like me nedjelja)

Hmpf, nedjelja. Bilo je nešto lijepo u njoj, ali vrlo brzo je isparilo. Otvorio sam sve prozore, počistio stan, napravio mjesta na policama za stvari nove cimerice i skuhao ručak, onako preko kurca, tek toliko da imam nešto konkretno za pojesti, iako sam se prejeo maslaca od kikirikija tijekom dana. A sada sjedim uz kavu na kauču, popio sam magičnu tableticu od koje će mi emocije utrnuti pa na pivo s Poljakinjom iz Krakova i tipkam ovaj besmisleni blog koji sam s vremenom nekako zavolio. 

Mislim da danas neću previše dužiti. Pogledao sam previše epizoda Please Like Me u zadnja dva dana pa sam sav romantičan i bljutav. Bio.

Sada samo osjećam tugaljivost jer su neki ljudi bez razloga zli prema meni. Možda sam zaslužio, a da ni ne znam, volio bih kada bi ljudi znali otvoriti usta i formulirati rečenice. Možda nije ni bitno. Petak 13. mi je inače bio bolji dan prijašnjih godina, nekim čudom. Od ovog mi se samo smučilo, ali mislim da mi je zapravo išao u korist. Naučit ću mnogo i ojačati svoju emocionalnu inteligenciju, s vremenom. Barem vidim koliko sam bolja, iskrenija i zrelija osoba. A Svemir će kad tad reći svoje. 

Mećava

Ponovno vikend i ponovo se snijeg spustio na Zagreb u obličju žestoke mećave. Promrzli crveni prsti i pahuljice na licu. Jedini užitak jest gledati kroz prozor tramvaja, na toplom, kako se Zagreb gubi u bjelini, a ljudi probijaju kroz oštru mećavu u kojoj snijeg pada vodoravno i šiba prolaznicima lica. 
A nebo crveno, posebno ovdje na istoku grada gdje je industrija i ispraznost ulica. Ponekad samo jata riječnih galebova na nebu i lijep pogled na sljemenske proplanke, u boji svih godišnjih doba.
Zapravo je ovaj dio grada poput muzeja. Svaki dio njega je jedna uspomena na vrijeme kada je život bio drugačiji, usudio bih se reći i ispunjeniji. Više u bojama nego sada. U svakom slučaju, vrijeme je teklo sporije nego sada.

U jednom trenutku sve se pretvori u pravocrtnu putanju, vrijeme koje neuhvatljivo prolazi i jedino što se mijenja jest glazba koja se pojavljuje u sitnim zvučnicima mojih slušalica. Jednako gubljenje u gradu, jednako stvaranje novih fantazmi i prirodno isušivanje emocija koje podsjeća na hrapavost i beživotnost ruku zimi, na njihovu hladnoću i ukočenost. 

Ponekad treba naučiti zadržati toplinu crvenih ljeta i plavog odsjaja Jadrana u sebi.