ponedjeljak, 9. veljače 2015.

Mećava

Ponovno vikend i ponovo se snijeg spustio na Zagreb u obličju žestoke mećave. Promrzli crveni prsti i pahuljice na licu. Jedini užitak jest gledati kroz prozor tramvaja, na toplom, kako se Zagreb gubi u bjelini, a ljudi probijaju kroz oštru mećavu u kojoj snijeg pada vodoravno i šiba prolaznicima lica. 
A nebo crveno, posebno ovdje na istoku grada gdje je industrija i ispraznost ulica. Ponekad samo jata riječnih galebova na nebu i lijep pogled na sljemenske proplanke, u boji svih godišnjih doba.
Zapravo je ovaj dio grada poput muzeja. Svaki dio njega je jedna uspomena na vrijeme kada je život bio drugačiji, usudio bih se reći i ispunjeniji. Više u bojama nego sada. U svakom slučaju, vrijeme je teklo sporije nego sada.

U jednom trenutku sve se pretvori u pravocrtnu putanju, vrijeme koje neuhvatljivo prolazi i jedino što se mijenja jest glazba koja se pojavljuje u sitnim zvučnicima mojih slušalica. Jednako gubljenje u gradu, jednako stvaranje novih fantazmi i prirodno isušivanje emocija koje podsjeća na hrapavost i beživotnost ruku zimi, na njihovu hladnoću i ukočenost. 


Ponekad treba naučiti zadržati toplinu crvenih ljeta i plavog odsjaja Jadrana u sebi.




Nema komentara:

Objavi komentar