(pogled kroz jantar)

Ranoproljetna subota i nedefiniran osjećaj Krakova u grudima koji djeluje jednako kao i tuga kada izvire iz imaginarne točke unutar utrobe i slojevito se razlijeva između rebara, penje se vratom sve do očiju. Prijateljica me podsjeća kako je danas prije dvije godine bio prvi dan kad smo došli tamo pa osjećaj postaje smisleniji. 

Karmelicka nakon ljetne kiše kada su ulice još uvijek vlažne.

Ulica Lea u trenutku zalaska i nadolazeće večernje hladnoće.

Miris smoga. 

Melodija svirana na zvonima samostana koja se širi Plantyma svaki puni sat.

Szarlotka iz pekare na Krupniczoj.

Hejnał.

Sok od crnog ribiza u Bunkier cafeu.

Rojevi turista na Grodzkoj. 

Pogled s Wawela na Vislu.

Kopiec Krakusa i zalazak s prijateljima.

Buđenje i Ólafur.

Bezbrižnost.

Ponekad mi stvarno nije jasno kako je moguće da je već prošlo toliko vremena, a nije se ništa promijenilo od tada. Sjećanje na dolazak je toliko svježe da se sjećam gotovo svakog svog koraka u plitkome snijegu i tragova kotačića kofera koje smo vukli prema studentskom domu. Bio je sunčan dan, lijepo i ugodno plavo nebo, prohladno. Dolazak u Krakov se činio kao povratak kući. I bio je. Povratak u krakovsku fantazmu uvijek je lijep i očekivano nježan. Poznatost ulica, mekoće jezika i melodioznost atmosfere grada, kao namjerno pretvoreni u scenografiju za putnike koji dolaze, ostaju i s vremenom odlaze. Možda tada sve staje i grad se prazni, a na njegove zgrade, parkove i Wawel lije se rastopljeni jantar, kako bi sve ostalo onakvo kakvo se i ostavilo po odlasku. 

Nedostaje mi svakodnevno, a nisam siguran hoće li više ikada imati tu čaroliju. Bojim se otići u Krakov.

***

Proveo sam tjedan u krevetu, pod temperaturom. U jednom trenutku je bila toliko visoka da sam pomislio kako će me infarktirati koliko su otkucaji postali usporeni i teški. Ipak sam preživio pa se život nastavlja dalje svojim tokom. Vraćanje u realnost, vraćanje u fantazme, vraćanje u kasnu jesen koja nadolazi sa sjevera s kišom i hladnim vjetrovima.