Tišina (ili ne)

Povratak u Zagreb i završetak godišnjeg odmora. Jesen i pojačana potreba za unosom čaja. Želja za ukidanjem autodestruktivnosti. Trkeljim, ali sretan sam da se ova prokleta godina napokon približava svome kraju i siguran sam da ću je na proslavi ispratiti najsrdačnije ikada. Prokleta kurva od godine.

I tako sada sjedim u uredu, ispijam kavu iz automata koja ima okus po opušcima i plastici, tu i tamo zazvoni telefon, otvorim današnje novine i preletim pogledom preko vijesti i bleh, dosadan dan, ali stiže jesen i Krakov mi nedostaje više nego ikada. Jedini bijeg od ove jesenje dosade je glazba koju slušam više nego ikada, direktno u glavnu arteriju. Pomaže mi da smirim misli i usredotočim se na pisanje ili što već.

***

Nekoliko dana nakon što je prvi dio ovog posta nastao nije se ništa promijenilo. Imam osjećaj kao da sam u nekom balonu melankolije koji mi ne da izaći van. Ne mogu slušati veselu glazbu, gledam cmizdrave serije i filmove, uglavnom sam zamišljen i ne priča mi se previše uživo s ljudima. Istovremeno imam želju družiti se (kao jučer na koncertu), ali na kraju sjednem dalje od poznatih i radije u koncertu uživam sam. Valjda sam navikao na to. U samoći je ljepota svemira. 

Želim da napokon padne snijeg i da prekrije cijeli grad. Bit ću najdepresivniji (Chris Garneau) ikad u trenutku kada se to dogodi, ali barem ću imati izliku ostati kod kuće uz glazbu i serije. Nekako mi se sad vratio onaj osjećaj kada sam prije 4 godine, u siječnju, putovao vlakom za Zagreb na predavanja, a cijela konstrukcija vlaka je bila smrznuta od hladnoće koja se spustila na zemlju preko noći. Šume prekrivene snijegom, plava izmaglica na livadama i kotlinama, dim koji lijeno izlazi iz dimnjaka seoskih kuća...Vrlo idilično. Pio sam čaj u restoranu vlaka i zurio kroz prozor (Seabear - Hands remember na ušima) i sve je djelovalo tako smirujuće. Postojao je taj vagon koji juri za Zagreb i šalica vrućeg crnog čaja ispred mene. Savršena tišina, savršen životni trenutak kada ništa još nije bilo definirano i kada se činilo kako imam mnogo vremena. Nije da ga sada nemam, ali tada sam studirao i imao toliko opcija otvorenih da ih tada nisam mogao ni zamisliti. Ah. Ljudski mozak je najgluplji u sadašnjosti, tada nisam znao cijeniti to što imam/nemam i težio ciljevima koji su me na kraju doveli do sadašnje stvarnosti. Ne kažem da mi je sada toliko loše, ali jednostavno nisam sretan sa sadašnjim načinom života, imam osjećaj da životarim i da se ne krećem nikamo. Vjerujem da sam sa svojim psihičkim stanjem dosadan većini bliskih ljudi, ali činjenica i jest da se malo tko od njih potrudio popričati sa mnom o njemu na način koji bih ja pričao s njima kad bi se osjećali rezignirano i rastrgano između neka dva nedefinirana svijeta. #melankoličnipoeta

Moram se ubrzo srediti.

Dosta mi je kukanja za danas, nastavljam isto u svojoj glavi. 

Novembar u septembru

Nakon jučerašnje pretjerane živčanosti i želje da pobijem većinu čovječanstva, danas je nekako dobar dan. Ustao sam dovoljno rano da uhvatim barem malo sunca, s obzirom na to da se već sada vrijeme preokrenulo i oblaci ponovno najavljuju kišu, koja već najmanje tjedan dana pada. Više se ni ne sjećam kako je to kad je lijepo vrijeme i kad ne moram ponijeti kišobran sa sobom. Dobro, nije to bio neki preveliki problem jer ionako gotovo uopće ne izlazim iz stana. Ugodno je u kući i gadi mi se pomisao na velike količine ljudi koji ne prestaju mljeti.

Gadno.

Odgovara mi tišina i imam osjećaj da upravo kroz nju najviše energije i dobivam. Razvio sam mnoge ideje koje sam dugo prevrtao po mislima i definirao ih na papiru, pripremio par tekstova za razne književne natječaje i popušio previše duhana u ovih tjedan dana (nešto se mora žrtvovati). Mnogo sam pričao s Mateuszem kojeg sam posljednjih par mjeseci zanemario i rijetko mu odgovarao na poruke. Žalim se na svoje radno vrijeme, a on radi od 9 ujutro do 9 navečer, svaki dan 12 sati u komadu. Možda bih stvarno trebao prestati kukati, sasvim mi je dobro usporedim li se s njime.

Hm. Čini mi se da sam ove godine razvio jedan dio sebe koji nikada još nisam, unatoč svim promjenama osobnosti kojih sam do sada bio jako dobro svjestan i neke aktivno poticao. Dakle, čini mi se da sam razvio mizantropiju i egoizam, vrlo potreban meni kao osobi (eto ga). Sve manje podnosim ljude oko sebe, posebno onaj dvolični i lažljivi dio ljudi kojima nedostaje iskrenosti i  direknosti, kako u odnosu sa mnom, tako u odnosu i s drugim ljudima.

Zlo mi je.

Kad bi svi bili mrvicu iskreniji, život bi bio lakši nama koji to već jesmo.

I tako. ovo su neke frustracije koje me more danima, a samo su se potencirale ovim odurnim vremenom od kojeg mi se bljuje čim bacim pogled kroz prozor. I neopisivo mi je dosadno i nezadovoljan sam. Ko stara baba u konačnoj fazi klimakterija.

Zaključak: prestanite srati zajedno sa mnom.

Over and out for today.

Jelen

Rođendan završio i osjećam olakšanje. Dočekao sam ga sam, na balkonu majčinog stana, uz puni perigejni mjesec i uzvrpoljene šišmiše čiji se lepet krila širio zamagljenim zrakom. Večer mirna, topla, tiha, s tek ponekim prolazećim automobilom ili šetačem sa psom. 9.rujan je bio lijep dan, možda prvi topli sunčani dan, čak vruć na momente, vrlo ranojesenji i htio sam da završi što prije. 

Ne pamtim mnogo svojih rođendana iz djetinjstva, kao da mi nisu bili bitni ni tada pa sam ih potisnuo.

Sjećam se jednog kad smo ga proslavili u vinogradu mog djeda, a nakon ručka sam s majkom prošetao šumom, koja se i danas prostire u dolini. Kao i one godine kada me rodila, i ove je majka poželjela jesti gljive pa smo ih (bezuspješno) tražili. U jednom trenutku me povukla iza drveta i stavila kažiprst na svoje usne želeći da ostanemo u tišini. Pokazala mi je vrlo oprezno u kom smjeru moram gledati, a nedaleko od nas bio je odrasli jelen, visokih razvijenih rogova i tamne smeđe dlake. Ono što me tada spopalo nije bio strah (ta bio sam s majkom) već strahopoštovanje prema toj lijepoj stasitoj životinji koja je neometano prolazila šumskim puteljkom ne obraćajući pažnju na nas (unatoč tome što nas je vjerojatno vidjela). Htio bih da postoji fotografija tog sjećanja, možda dvije: na jednoj majka i ja iza stabla, na drugoj jelen. Uokviriti.

Sada slijedi formiranje života do sljedećeg rođendana u nadi da neće biti u ovakvom košmaru u kakvom je sada. Zapravo ne košmaru, već u nekoj nedefiniranoj neodređenosti. I iako mi se kao takav sviđa, morat ću se potruditi da sredim barem bio njegovih dijelova. To je naporno pa radije sjedim na kauču, pijem kavu i samo razmišljam o tome.

Gledam vremensku prognozu na internetu i nikakve promjene nema na vidku. Kiša danima, kratke majice mogu zaboraviti, jednako kao i ispijanje vina na klupici na Gornjem gradu ili na ugodnim terasama donjogradskih kafića. Nova Ves će dobiti sasvim novu vizuru, kao i cijela stara jezgra Zagreba, sa svojim stablima kestena, lipa, kanadskih javora, koji će samo preko noći najaviti jesen, odavno već stiglu, kako se čini. Depresivno; jedino to mogu zaključiti.

***

I zapravo shvaćam kako se osjećam vrlo isprazno na trenutke, iako samome sebi pokušavam govoriti kako mi je svakodnevica ispunjenija, bogatija i zabavnija. U jednu ruku i jest, ali je sveprisutan osjećaj kako nešto nedostaje.

Nedostaje strahopoštovanja i prisnosti, svakako.
Nedostaje zamišljeni dio života koji se nikada nije (niti neće ispuniti). Vrlo je teško utjecati na životne tokove, a često i teško prilagoditi im se.
Sva sreća pa imam vremena na pretek. 

To smiruje. 

Rođendanska dekontrakcija

Hm. I tako je počeo drugi dio godišnjeg koji ponovno provodim kod kuće (točnije, kod majke). Ovje mi se nekako lako naviknuti na lijenost i potpuni nerad. Probudim se ujutro, skuham kavu i počnem sa slušanjem glazbe, koja mi oko podneva počne ići na živce, ako u međuvremenu ne otkrijem neku novu.

Možda zapravo ni nije tako loše ne raditi ništa, sljedećeg odmora neće biti godinu dana.
Jučer je bio regularni godišnji ručak kod bake i djeda, drugi zaredom bez prabake, do prije dvije godine najstarije članice obitelji (i kraljice obitelji, ako malo bolje razmislim). Ona je dio mnogih mojih uspomena, s obzirom na to da sam kao dijete ljeta provodio s njima jer su roditelji radili u drugome gradu i naprosto ne imali novaca za plaćanje dadilje (iako sam par mjeseci bio kod jedne koju nikako nisam volio i odbijao jesti tako dugo dok majka nije došla po mene nakon s posla – uvijek je morala kupiti pecivo putem jer bih najčešće već skapavao od gladi; bio sam baš kvalitetno tvrdoglav, čini mi se sada).  Sjećam se da su mnogi moji prijatelji govorili kako im je to razdoblje bilo užasno, kada su bili odvojeni od svojih roditelja i kada su ih čuvali bake i djedovi, ali ja to razdobolje pamtim kao vrlo lijepo, bezbrižno i kreativno.

U topla ljetna predvečerja bismo najčešće sjedili svi zajedno (baka, djed, prabaka, ujak i ja) ispod velike stare marelice u dvorištu i pričali tako dugo dok odviše brižna baka ne bi zaključila da ću se prehladiti pa bismo ušli u kuću okupati se (miris Nivea kreme kao nit vodilja) i gledati Santa Barbaru (objašnjava mnogo stvari). Međutim, ono što mi je najviše drago jest to što su poticali da se bavim različitim stvarima. Baka mi je najprije čitala prije spavanja, nakon toga naučila slova i s vremenom sam Pipi dugu čarapu sam pročitao. Vjerojatno mi je trebalo cijelo ljeto i jesen za to. Istovremeno, konstantno je kupovala bojice, kistove, donosila nebrojene papire s posla i bilježnice, kako bih mogao crtati i pisati prva slova. Bio sam tako ponosan na činjenicu da znam pisati dok većina mojih vršnjaka još nije znala držati vilicu u ruci pravilno, a kamo li olovku i povući ravnu crtu kada pokušavaju napisati slovo „i“. Druga stvar koja mi je vrlo bitna jest ta da me u njihovoj kući nitko nije ružno gledao kada bih uzeo iglu i konac i sašio haljinu za sestrine barbike, dapače, baka mi je čak davala i savjete kako sašiti nešto, a da se ne raspadne čim pokušaš obući sašiveno na lutku. Dakle, imao sam potpunu slobodu kreativnosti, koju moj otac nikada nije prihvaćao jer je očekivao od mene da trčim po ulici i s prljavim dječacima iz sela igram nogomet ili se mlatim negdje na livadi, i odbijao bakine načine odgoja tvrdeći da ću se razviti u premekanu osobu, a ne muškarca. Meni to nikada nije bilo zanimljivo i uvijek mi je bilo draže družiti se sa samim sobom (barem kod bake i djeda). Danas, kada se prisjećam toga, nekako mi bude logično. Otkrivao sam svijet na način koji mi je bio najlakši i najzanimljiviji; kroz čitanje, gledanje ujakovih starih kazeta (Twin Peaks!) i jednostavno igranje u dvorištu sa svime što se tamo moglo naći.

I cijeli taj svijet djetinjstva se nanovo otvara svaki puta kada dođem u tu kuću i dvorište, iako ih sve rjeđe posjećujem zbog svakodnevnih obaveza, posla, ali i lijenosti. Jučerašnji dan je bio posebno izdvojen iz realnosti, nekako se činilo kao da se vraćam u cijelo to razdoblje, to su oni trenuci u životu kada sve postaje kolačić madeleine i svaki miris ili vizualni podražaj otvara ladicu sa sjećanjem. Žao mi je da više ne mogu kao nekada, u lipnju, popeti se na trešnju čiji se zreli crveni plodovi ljeskaju na podnevnom suncu i jesti trešnje dok ne puknem od prejedenosti u prohladnoj zelenoj krošnji. Gledam u travu i vidim one iste biljke koje sam premetao po rukama sjedeći na tlu, i znam da su u tom trenutku imale neki drugi smisao za mene, postojao je neki osjećaj/mišljenje o tom cvijetu, koji mi danas više nije znan, iako unatoč tome još i danas osjećam neku privrženost tom korovu lijepih plavih cvjetova. Jabuka, koja raste u dvorištu, podsjeća na stare fotografije, i vidim sebe s 4 godine kako stojih kod ogradnih vrata, ujesen, možda oko rođendana, smijem se i u desnoj ruci držim jabuku u ruci. Pozdravljajući se s bakom i djedom jučer, ubrao sam najniži plod na tom istom stablu, obrisao ga o majicu i zagrizao; jednako je mirisala i okusom je odgovarala onoj istoj jabuci iz djetinjstva. I nekako mi je tako postalo milo, da su mi suze navrle na oči od sreće.

Zanimljiva je činjenica kako ništa od toga ne bi bilo da me otac nije izvukao iz mora u Kaštel Kambelovcu kada sam imao dvije godine. Možda tri. I iako se čini čudno, tog utapanja se sjećam tako vividno da mi ponekad ljudi ne vjeruju kada im ispričam. Sjećam se kako sam skupljao kamenčiće u plićaku, stavljajući ih u plavu kanticu, majka i otac na obali pričaju, gdjekad bace pogled na mene. U jedno trenutku sam otišao u malo preduboki dio mora, i kantica me povukla u dubinu, ispod površine toplog mora. Gledao sam (sasvim smireno, pamtim) prema površini i kroz mutnost se nazirala plaža, ljudi, nebo, oblaci. Bilo je nekako definirano i spokojno, kao da je već sve gotovo. Sve do trenutka kad me iz mora nije izvukao otac i to je trenutak u kom se sjećanje prekida. Pitam se kako bi im izgledao život da nisu shvatili da me nema.

Prisjećam se tih stvari jer mi je sutra rođendan. I jednako kao i prije dvadeset i devet godina, posjetio sam šumu s majkom i sestrom i ponovno sam čuo onu priču kako su se majci jele prve rujanske gljive, pa je s ogromnom trbušinom bauljala po šumi tako dugo dok ih nije nabrala dovoljno za večeru. Dva dana kasnije je na svijet došlo jedno debelo dijete, prozračnih plavih očiju i proždrljivih usta. Mirno dijete, koje je malo plakalo i uglavnom štujelo, kao da je starac, a ne novorođenče.

I svijet se promijenio, ali je u svojoj esenciji ostao isti. Malo drugačiji, drugačiji su interesi, drugačiji je osjećaj, ali sjećanja su uvijek tu negdje, da podsjete. Na nešto. Na sve. Na ništa.

Sretan mi rođendan, još jedan u nizu. 

Dekontrakcija na kraju tjedna

Ne znam. Mozak kao da mi se prebacio u jesenji način razmišljanja. Više ne mogu zamisliti da hodam Novom Vesi i skrivam se u hladu od žarećeg sunca. Vozio sam se danas od Draškovićeve do Zvijezde tramvajem i ponovno uvidio zašto mi se toliko sviđa ovaj dio grada; podsjeća na Krakov. Posebno u predvečerje, kada kiši ili sniježi. Mnogo zelenila, stare zgrade i dvokatne kuće oronule fasade i nove stolarije. Ako se malo bolje zamislim, prva pomisao bit će Królewska ulica u Krakovu koja vodi od Teatra Bagatele do Piastowske. Toliko puta sam prošao ondje prošle godine, svakog dana tokom šest mjeseci, da bih sasvim sigurno žmireći mogao nakon godinu dana pronaći put do studentskog doma. 

Baš mi nedostaje ponekad. Bilo je to posljednje razdoblje (u dosadašnjem) života u kojem sam bio u potpunosti smiren i zadovoljan. Prvenstveno zbog boemskog načina života, dovoljno novca i vremena kojeg  sam imao na pretek. Mnogo sam čitao, gledao serije, družio se s ljudima i jednostavno uživao u tom trenutku kada je sve bilo onako kako treba.

Činjenicu o povratku sam sasvim potisnuo, ne želeći da utječe na raspoloženje i to sam činio vrlo uspješno. Iako je te godine snijeg padao gotovo svaki dan do Uskrsa (čak i za Uskrs), proljeće je bilo ljepše nego ikada. Poželio sam da potraje godinama. Zimski smog je nestao, mogao sam normalno disati bez bojazni da ću dobiti rak na plućima jer usred najjačeg zagađenja zraka hodam židovskom četvrti prema Wawelskom dvorcu i jedem zapiekanku s koje mi komadi rajčica padaju po podu jer ih je jednostavno previše na tako maloj površini.

Nedostaju mi trenuci samoće kraj Visle i šetnje, kada nije postojalo ništa više osim Krakova, mene i glazbe. Tada sam možda bio najsretniji, ničeg nije bilo previše ni premalo. Ponio bih zbirku Zagajewskog o čijoj poeziji sam pisao diplomski i to je bilo sasvim dovoljno da mi ne bude dosadno. Vratio bih se u dom s osjećajem da moram prepričati to nekome, ali istina je bila kako to iskustvo nije moguće isreći riječima jer je preosobno i uvelike metafizičko. Nebo je često bilo neprirodno crveno, što od čestica u zraku, što od gradskog osvjetljenja, zvijezde sam viđao rijetko ili nikada.

Chopinovu ulicu sam otkrio dosta kasno i brzo je zavolio. Pamtim je kao tihu ulicu sa starim kućama iznad čijih pragova su ukrasi u obličju zmajeva i nijemo snatre nad prolaznicima. Miris jorgovana i zujanje pčela, vrlo su upečatljiv detalj koji mi se urezao u pamćenje tih dana. Sada se čini tako daleko i nedostižno, kao da sam bio ondje mnogo kraće nego što sam uistinu bio. Vrijeme uvijek leti, uvijek, uvijek, dok ne preleti i dođe do kraja.

Zapravo shvaćam kako sam to cijelo vrijeme tamo zaista bio sam sa sobom, unatoč svim ljudima koji su me okruživali. Da nije njih bilo, jednako bih se dobro osjećao, u Krakovu samoća kao da ne postoji, odnosno, kao da je društveno prihvaćena. Moram se ponovno vratiti jednog dana, ako već ne na zauvijek, onda barem na dva tjedna tako da se uspijem uklopiti u krakovski svevremenski sat. Do tada mi ostaje samo ovo nedostajanje i povremena melankolija, prisjećanje.

I čini mi se kao da sad ponovno stvaram život iz ničega, nova promjena i potreba da uhvatim korak uz konstantu kako bih ponovno mogao iskreno reći da sam sretan. Drago mi je (kao što sam već naveo u prethodnom postu) da sam ostao u svojoj esenciji ista osoba koja sam bio i prije neovisno o negativnim situacijama u kojima sam se našao. Ljudski mozak i dalje ostaje zanimljiv.

***

Pišući svoje novele ili poeziju ne mogu se riješiti motiva kraja svijeta. Ne shvaćam još zašto. Razmišljao sam o tome jutros u tramvaju i došao do prvog zaključka da je to možda posljedica svjesnosti da svi, uvijek, umiru sami. Jedna osoba ode, mnogi, nebrojeni, ostaju iza nje. Rađaju se nova djeca i pred njima je sve ono što je u jednom trenutku bilo posvuda oko nas. S jednakim žarom će (barem određeni, oni perceptivniji i senzibilniji) dio njih s jednakiim ushićenjem cijeniti jednake stvari koje smo i mi cijenili. Svijest o odlasku u meni rađa zavist i želju da zauvijek budem jedan od njih. Ne samo u meni, naravno, većina ljudi razmišlja na sličan način. Nitko ne želi prestati odlaziti ujutro na kavu usred srpnja na terasu omiljenog kafića u gradu, nitko ne želi više nikada ne vidjeti more u predvečerje i osjetiti slanoću valova i zagrljalj s voljenom osobom u plićaku. Djetinjasto je, da, ali vrlo bitno.

A ne znam ni sam. Život je divan. I sjedim sada u svojoj sobi s nekim osjećajem sreće u nutrini, koji se polako u valovima širi mojim tijelom i ne prestaje. I otvoren je prozor i ljeto je, a jesen. I na ušima mi svira glazba i tako je ugodno da se najradije ne bih nikada ustao s ovog kauča i prestao piti kavu i pušiti. Čak zaboravljam na upalu grla i antibiotike koji me gledaju sa stolića. Ah. I drugi dio godišnjeg mi počeo i ponovno imam tjedan dana samo za sebe. Ovaj drugi dio godišnjeg bih mogao iskoristiti ipak malo bolje nego prvi dio.

Ali neka sve. Upoznao sam mnogo novih i dragih ljudi i trenutno ih volim sve.

Micike. 

2+9=11

Nakon mnogo razmišljanja, shvatio sam kako zadržavanje svojih misli isključivo za sebe jednostavno nema smisla, možda je bolje podijeliti ih.

Počeo je rujan, uskoro će mi rođendan, nekako savršeno vrijeme za početke, u vrijeme kada mnogi završavaju sa svime što su prošli tokom proljeća i ljeta. Vrlo patetično, ali istina je da život vrvi patetikom pa me nekako nije briga, zapravo.

Ova godina je nekako bila prijelomna. Uhvatio sam se krajem prošle kako živim u nekom oblaku svojih/tuđih iluzija koje više nisu imale previše veze sa stvarnošću. U onom kobnom trenutku kada se sve rasplinulo, činilo mi se kao da nije ostalo ništa. Možda sam bio u krivu, ali s vremenom sam shvatio da mi je upravo to trebalo. Ono što se odvijalo veći dio ove godine mi je bilo vrlo potrebno za emocionalno sazrijevanje i shvaćanje što zapravo želim u životu. Jedna od drugih istina koje sam putem shvatio bila je da sam postao izuzetno zadovoljan svojim unutarnjim životom i činjenicom da se tokom svih ovih godina razvijao neovisno o stvarnosti kojom je moje tijelo bilo okruženo. Dobro je znati da imam kamo pobjeći. Napisao sam mnogo pjesama, novelu, dobio ideju za još dvije i uživio se više nego što sam mislio da se mogu u cijeli taj fiktivni koncept paralelne stvarnosti, sveplamteće fantazme koja se stvara unutar misli.

Nekako je postalo lakše odlaziti na posao, sjediti sam u premalom stanu na Zvijezdi, a vrijeme kao a je dobilo neku sasvim novu dimenziju čim sam shvatio kako brzo prolazi. Dan za danom; buđenje, posao, ručak, kava, druženje s prijateljima uz pivo i previše cigareta i spavanje, ponekad ronjenje suza uz filmove. Sve je to dio ove godine.
U svojoj hipersenzibilnosti sam prepoznao osobu koja je prije tri godine prvi puta otišla u Krakov nakon pola godine nošenja s napadajima panike jer se jednostavno previše borila protiv stvarnosti, a previše živjela u svojim mislima. Sada, u potpunosti drugačija situacija, lagodna ravnoteža fikcije i stvarnosti, pridavanje određenim događajima više atmosfere nego što je bilo prisutno. Iako, shvaćam kako nije ni to loše, pomaže u stvaranju sjećanja, i kreaciji života kakvog zapravo želim.
I da, možda jesam glup što želim živjeti u ateljeu na vrhu zgrade s pogledom na Zagreb. Možda jesam glup što maštam o tome kako ću na terasi tog istog stana sjediti okružen biljkama i gledati kako se grad polako budi iz svoje noćne snenosti, a iz šalice kave se polako puši dok zaogrnut šlafrokom prelazim jagodicom prsta preko ekrana mog pametnog telefona (pametnijeg od mene) i provjeravam imam li poruke na fejsbuku, ili nekoj drugoj društvenoj stranici koja će tada, u ne tako dalekoj budućnosti bili popularna.

Ah.

I tako. Utorak je. Kiši. Vikend je bilo lijep. Ljepši nego što sam mogao zamisliti da će biti. Nekako sam znao da će jesen biti smirenija i šarenija.

Pijem kavu trenutno na vrlo neobičan način, iz malog čajnika koji sam dobio za prošli rođendan. Ima nešto lijepo u trenutku kada se toči iz njega u šalicu, unatoč tome što nije čaj. Hipster.
Nema veze.
Mda.
Prestati trkeljiti sada, bilo bi dovoljno.
Mada bih mogao još.
Skriboman.
(trkeljeći s ekranom sam umalo ugasio cigaretu u šalicu kave)