Nakon jučerašnje pretjerane živčanosti i želje da pobijem
većinu čovječanstva, danas je nekako dobar dan. Ustao sam dovoljno rano da
uhvatim barem malo sunca, s obzirom na to da se već sada vrijeme preokrenulo i
oblaci ponovno najavljuju kišu, koja već najmanje tjedan dana pada. Više se ni
ne sjećam kako je to kad je lijepo vrijeme i kad ne moram ponijeti kišobran sa
sobom. Dobro, nije to bio neki preveliki problem jer ionako gotovo uopće ne
izlazim iz stana. Ugodno je u kući i gadi mi se pomisao na velike količine
ljudi koji ne prestaju mljeti.
Gadno.
Odgovara mi tišina i imam osjećaj da upravo kroz nju najviše
energije i dobivam. Razvio sam mnoge ideje koje sam dugo prevrtao po mislima i
definirao ih na papiru, pripremio par tekstova za razne književne natječaje i
popušio previše duhana u ovih tjedan dana (nešto se mora žrtvovati). Mnogo sam
pričao s Mateuszem kojeg sam posljednjih par mjeseci zanemario i rijetko mu
odgovarao na poruke. Žalim se na svoje radno vrijeme, a on radi od 9 ujutro do
9 navečer, svaki dan 12 sati u komadu. Možda bih stvarno trebao prestati
kukati, sasvim mi je dobro usporedim li se s njime.
Hm. Čini mi se da sam ove godine razvio jedan dio sebe koji
nikada još nisam, unatoč svim promjenama osobnosti kojih sam do sada bio jako
dobro svjestan i neke aktivno poticao. Dakle, čini mi se da sam razvio
mizantropiju i egoizam, vrlo potreban meni kao osobi (eto ga). Sve manje
podnosim ljude oko sebe, posebno onaj dvolični i lažljivi dio ljudi kojima
nedostaje iskrenosti i direknosti, kako
u odnosu sa mnom, tako u odnosu i s drugim ljudima.
Zlo mi je.
Kad bi svi bili mrvicu iskreniji, život bi bio lakši nama
koji to već jesmo.
I tako. ovo su neke frustracije koje me more danima, a samo
su se potencirale ovim odurnim vremenom od kojeg mi se bljuje čim bacim pogled
kroz prozor. I neopisivo mi je dosadno i nezadovoljan sam. Ko stara baba u
konačnoj fazi klimakterija.
Zaključak: prestanite srati zajedno sa mnom.
Over and out for today.
Nema komentara:
Objavi komentar