2+9=11

Nakon mnogo razmišljanja, shvatio sam kako zadržavanje svojih misli isključivo za sebe jednostavno nema smisla, možda je bolje podijeliti ih.

Počeo je rujan, uskoro će mi rođendan, nekako savršeno vrijeme za početke, u vrijeme kada mnogi završavaju sa svime što su prošli tokom proljeća i ljeta. Vrlo patetično, ali istina je da život vrvi patetikom pa me nekako nije briga, zapravo.

Ova godina je nekako bila prijelomna. Uhvatio sam se krajem prošle kako živim u nekom oblaku svojih/tuđih iluzija koje više nisu imale previše veze sa stvarnošću. U onom kobnom trenutku kada se sve rasplinulo, činilo mi se kao da nije ostalo ništa. Možda sam bio u krivu, ali s vremenom sam shvatio da mi je upravo to trebalo. Ono što se odvijalo veći dio ove godine mi je bilo vrlo potrebno za emocionalno sazrijevanje i shvaćanje što zapravo želim u životu. Jedna od drugih istina koje sam putem shvatio bila je da sam postao izuzetno zadovoljan svojim unutarnjim životom i činjenicom da se tokom svih ovih godina razvijao neovisno o stvarnosti kojom je moje tijelo bilo okruženo. Dobro je znati da imam kamo pobjeći. Napisao sam mnogo pjesama, novelu, dobio ideju za još dvije i uživio se više nego što sam mislio da se mogu u cijeli taj fiktivni koncept paralelne stvarnosti, sveplamteće fantazme koja se stvara unutar misli.

Nekako je postalo lakše odlaziti na posao, sjediti sam u premalom stanu na Zvijezdi, a vrijeme kao a je dobilo neku sasvim novu dimenziju čim sam shvatio kako brzo prolazi. Dan za danom; buđenje, posao, ručak, kava, druženje s prijateljima uz pivo i previše cigareta i spavanje, ponekad ronjenje suza uz filmove. Sve je to dio ove godine.
U svojoj hipersenzibilnosti sam prepoznao osobu koja je prije tri godine prvi puta otišla u Krakov nakon pola godine nošenja s napadajima panike jer se jednostavno previše borila protiv stvarnosti, a previše živjela u svojim mislima. Sada, u potpunosti drugačija situacija, lagodna ravnoteža fikcije i stvarnosti, pridavanje određenim događajima više atmosfere nego što je bilo prisutno. Iako, shvaćam kako nije ni to loše, pomaže u stvaranju sjećanja, i kreaciji života kakvog zapravo želim.
I da, možda jesam glup što želim živjeti u ateljeu na vrhu zgrade s pogledom na Zagreb. Možda jesam glup što maštam o tome kako ću na terasi tog istog stana sjediti okružen biljkama i gledati kako se grad polako budi iz svoje noćne snenosti, a iz šalice kave se polako puši dok zaogrnut šlafrokom prelazim jagodicom prsta preko ekrana mog pametnog telefona (pametnijeg od mene) i provjeravam imam li poruke na fejsbuku, ili nekoj drugoj društvenoj stranici koja će tada, u ne tako dalekoj budućnosti bili popularna.

Ah.

I tako. Utorak je. Kiši. Vikend je bilo lijep. Ljepši nego što sam mogao zamisliti da će biti. Nekako sam znao da će jesen biti smirenija i šarenija.

Pijem kavu trenutno na vrlo neobičan način, iz malog čajnika koji sam dobio za prošli rođendan. Ima nešto lijepo u trenutku kada se toči iz njega u šalicu, unatoč tome što nije čaj. Hipster.
Nema veze.
Mda.
Prestati trkeljiti sada, bilo bi dovoljno.
Mada bih mogao još.
Skriboman.
(trkeljeći s ekranom sam umalo ugasio cigaretu u šalicu kave)