Povratak u Zagreb i završetak godišnjeg odmora. Jesen i pojačana potreba za unosom čaja. Želja za ukidanjem autodestruktivnosti. Trkeljim, ali sretan sam da se ova prokleta godina napokon približava svome kraju i siguran sam da ću je na proslavi ispratiti najsrdačnije ikada. Prokleta kurva od godine.
I tako sada sjedim u uredu, ispijam kavu iz automata koja ima okus po opušcima i plastici, tu i tamo zazvoni telefon, otvorim današnje novine i preletim pogledom preko vijesti i bleh, dosadan dan, ali stiže jesen i Krakov mi nedostaje više nego ikada. Jedini bijeg od ove jesenje dosade je glazba koju slušam više nego ikada, direktno u glavnu arteriju. Pomaže mi da smirim misli i usredotočim se na pisanje ili što već.
***
Nekoliko dana nakon što je prvi dio ovog posta nastao nije se ništa promijenilo. Imam osjećaj kao da sam u nekom balonu melankolije koji mi ne da izaći van. Ne mogu slušati veselu glazbu, gledam cmizdrave serije i filmove, uglavnom sam zamišljen i ne priča mi se previše uživo s ljudima. Istovremeno imam želju družiti se (kao jučer na koncertu), ali na kraju sjednem dalje od poznatih i radije u koncertu uživam sam. Valjda sam navikao na to. U samoći je ljepota svemira.
Želim da napokon padne snijeg i da prekrije cijeli grad. Bit ću najdepresivniji (Chris Garneau) ikad u trenutku kada se to dogodi, ali barem ću imati izliku ostati kod kuće uz glazbu i serije. Nekako mi se sad vratio onaj osjećaj kada sam prije 4 godine, u siječnju, putovao vlakom za Zagreb na predavanja, a cijela konstrukcija vlaka je bila smrznuta od hladnoće koja se spustila na zemlju preko noći. Šume prekrivene snijegom, plava izmaglica na livadama i kotlinama, dim koji lijeno izlazi iz dimnjaka seoskih kuća...Vrlo idilično. Pio sam čaj u restoranu vlaka i zurio kroz prozor (Seabear - Hands remember na ušima) i sve je djelovalo tako smirujuće. Postojao je taj vagon koji juri za Zagreb i šalica vrućeg crnog čaja ispred mene. Savršena tišina, savršen životni trenutak kada ništa još nije bilo definirano i kada se činilo kako imam mnogo vremena. Nije da ga sada nemam, ali tada sam studirao i imao toliko opcija otvorenih da ih tada nisam mogao ni zamisliti. Ah. Ljudski mozak je najgluplji u sadašnjosti, tada nisam znao cijeniti to što imam/nemam i težio ciljevima koji su me na kraju doveli do sadašnje stvarnosti. Ne kažem da mi je sada toliko loše, ali jednostavno nisam sretan sa sadašnjim načinom života, imam osjećaj da životarim i da se ne krećem nikamo. Vjerujem da sam sa svojim psihičkim stanjem dosadan većini bliskih ljudi, ali činjenica i jest da se malo tko od njih potrudio popričati sa mnom o njemu na način koji bih ja pričao s njima kad bi se osjećali rezignirano i rastrgano između neka dva nedefinirana svijeta. #melankoličnipoeta
Moram se ubrzo srediti.
Dosta mi je kukanja za danas, nastavljam isto u svojoj glavi.
Nema komentara:
Objavi komentar