Rođendanska dekontrakcija

Hm. I tako je počeo drugi dio godišnjeg koji ponovno provodim kod kuće (točnije, kod majke). Ovje mi se nekako lako naviknuti na lijenost i potpuni nerad. Probudim se ujutro, skuham kavu i počnem sa slušanjem glazbe, koja mi oko podneva počne ići na živce, ako u međuvremenu ne otkrijem neku novu.

Možda zapravo ni nije tako loše ne raditi ništa, sljedećeg odmora neće biti godinu dana.
Jučer je bio regularni godišnji ručak kod bake i djeda, drugi zaredom bez prabake, do prije dvije godine najstarije članice obitelji (i kraljice obitelji, ako malo bolje razmislim). Ona je dio mnogih mojih uspomena, s obzirom na to da sam kao dijete ljeta provodio s njima jer su roditelji radili u drugome gradu i naprosto ne imali novaca za plaćanje dadilje (iako sam par mjeseci bio kod jedne koju nikako nisam volio i odbijao jesti tako dugo dok majka nije došla po mene nakon s posla – uvijek je morala kupiti pecivo putem jer bih najčešće već skapavao od gladi; bio sam baš kvalitetno tvrdoglav, čini mi se sada).  Sjećam se da su mnogi moji prijatelji govorili kako im je to razdoblje bilo užasno, kada su bili odvojeni od svojih roditelja i kada su ih čuvali bake i djedovi, ali ja to razdobolje pamtim kao vrlo lijepo, bezbrižno i kreativno.

U topla ljetna predvečerja bismo najčešće sjedili svi zajedno (baka, djed, prabaka, ujak i ja) ispod velike stare marelice u dvorištu i pričali tako dugo dok odviše brižna baka ne bi zaključila da ću se prehladiti pa bismo ušli u kuću okupati se (miris Nivea kreme kao nit vodilja) i gledati Santa Barbaru (objašnjava mnogo stvari). Međutim, ono što mi je najviše drago jest to što su poticali da se bavim različitim stvarima. Baka mi je najprije čitala prije spavanja, nakon toga naučila slova i s vremenom sam Pipi dugu čarapu sam pročitao. Vjerojatno mi je trebalo cijelo ljeto i jesen za to. Istovremeno, konstantno je kupovala bojice, kistove, donosila nebrojene papire s posla i bilježnice, kako bih mogao crtati i pisati prva slova. Bio sam tako ponosan na činjenicu da znam pisati dok većina mojih vršnjaka još nije znala držati vilicu u ruci pravilno, a kamo li olovku i povući ravnu crtu kada pokušavaju napisati slovo „i“. Druga stvar koja mi je vrlo bitna jest ta da me u njihovoj kući nitko nije ružno gledao kada bih uzeo iglu i konac i sašio haljinu za sestrine barbike, dapače, baka mi je čak davala i savjete kako sašiti nešto, a da se ne raspadne čim pokušaš obući sašiveno na lutku. Dakle, imao sam potpunu slobodu kreativnosti, koju moj otac nikada nije prihvaćao jer je očekivao od mene da trčim po ulici i s prljavim dječacima iz sela igram nogomet ili se mlatim negdje na livadi, i odbijao bakine načine odgoja tvrdeći da ću se razviti u premekanu osobu, a ne muškarca. Meni to nikada nije bilo zanimljivo i uvijek mi je bilo draže družiti se sa samim sobom (barem kod bake i djeda). Danas, kada se prisjećam toga, nekako mi bude logično. Otkrivao sam svijet na način koji mi je bio najlakši i najzanimljiviji; kroz čitanje, gledanje ujakovih starih kazeta (Twin Peaks!) i jednostavno igranje u dvorištu sa svime što se tamo moglo naći.

I cijeli taj svijet djetinjstva se nanovo otvara svaki puta kada dođem u tu kuću i dvorište, iako ih sve rjeđe posjećujem zbog svakodnevnih obaveza, posla, ali i lijenosti. Jučerašnji dan je bio posebno izdvojen iz realnosti, nekako se činilo kao da se vraćam u cijelo to razdoblje, to su oni trenuci u životu kada sve postaje kolačić madeleine i svaki miris ili vizualni podražaj otvara ladicu sa sjećanjem. Žao mi je da više ne mogu kao nekada, u lipnju, popeti se na trešnju čiji se zreli crveni plodovi ljeskaju na podnevnom suncu i jesti trešnje dok ne puknem od prejedenosti u prohladnoj zelenoj krošnji. Gledam u travu i vidim one iste biljke koje sam premetao po rukama sjedeći na tlu, i znam da su u tom trenutku imale neki drugi smisao za mene, postojao je neki osjećaj/mišljenje o tom cvijetu, koji mi danas više nije znan, iako unatoč tome još i danas osjećam neku privrženost tom korovu lijepih plavih cvjetova. Jabuka, koja raste u dvorištu, podsjeća na stare fotografije, i vidim sebe s 4 godine kako stojih kod ogradnih vrata, ujesen, možda oko rođendana, smijem se i u desnoj ruci držim jabuku u ruci. Pozdravljajući se s bakom i djedom jučer, ubrao sam najniži plod na tom istom stablu, obrisao ga o majicu i zagrizao; jednako je mirisala i okusom je odgovarala onoj istoj jabuci iz djetinjstva. I nekako mi je tako postalo milo, da su mi suze navrle na oči od sreće.

Zanimljiva je činjenica kako ništa od toga ne bi bilo da me otac nije izvukao iz mora u Kaštel Kambelovcu kada sam imao dvije godine. Možda tri. I iako se čini čudno, tog utapanja se sjećam tako vividno da mi ponekad ljudi ne vjeruju kada im ispričam. Sjećam se kako sam skupljao kamenčiće u plićaku, stavljajući ih u plavu kanticu, majka i otac na obali pričaju, gdjekad bace pogled na mene. U jedno trenutku sam otišao u malo preduboki dio mora, i kantica me povukla u dubinu, ispod površine toplog mora. Gledao sam (sasvim smireno, pamtim) prema površini i kroz mutnost se nazirala plaža, ljudi, nebo, oblaci. Bilo je nekako definirano i spokojno, kao da je već sve gotovo. Sve do trenutka kad me iz mora nije izvukao otac i to je trenutak u kom se sjećanje prekida. Pitam se kako bi im izgledao život da nisu shvatili da me nema.

Prisjećam se tih stvari jer mi je sutra rođendan. I jednako kao i prije dvadeset i devet godina, posjetio sam šumu s majkom i sestrom i ponovno sam čuo onu priču kako su se majci jele prve rujanske gljive, pa je s ogromnom trbušinom bauljala po šumi tako dugo dok ih nije nabrala dovoljno za večeru. Dva dana kasnije je na svijet došlo jedno debelo dijete, prozračnih plavih očiju i proždrljivih usta. Mirno dijete, koje je malo plakalo i uglavnom štujelo, kao da je starac, a ne novorođenče.

I svijet se promijenio, ali je u svojoj esenciji ostao isti. Malo drugačiji, drugačiji su interesi, drugačiji je osjećaj, ali sjećanja su uvijek tu negdje, da podsjete. Na nešto. Na sve. Na ništa.

Sretan mi rođendan, još jedan u nizu.