Oktobar

Vraćao sam se neki dan s posla i kao što vrlo često činim, odlučio jedan dio prošetati; od Držićeve do džamije pa dalje do Draškovićeve. Lijepa ruta za zaboraviti na posao i mnogo bolje od vožnje tramvajem od točke A do točke B. Zapravo, na neki perverzan način uživam u promatranju ljudi koje srećem putem kad slušam glazbu i vučem lijene noge za sobom.

Zadnji put sam sreo stariju ženu koja je sjedila na stepenicama džamije i čitala knjigu. Nisam joj vidio lice, široki crveni šešir joj je prekrivao veći dio lica i bila je obučena u široku haljinu s floralnim uzorkom. Znao sam već izdaleka da čita neki ljubavni roman, po šarenilu naslovnice i stiliziranoj tipografiji. I pitao sam se, zašto ne čita negdje u stanu, u udobnoj fotelji  s upaljenim radijom ili televizorom utišanog zvuka kako bi čula svoje misli. I glupo je uopće razmišljati o tome, ali poanta nije sirota starica koja čita šund usred Zagreba već zašto pribjegava čitanju takve knjige. Pretpostavljam da ima supruga (ako je još živ) i s njim živi u istome stanu, a ona svakodnevno bježi iz zatvorenog prostora na ulicu, u parkove, u grad, kako bi se odmaknula od realnosti. Jer budimo realni, većina to radi u trenucima nezadovoljstva, neki uz više, neki uz manje sreće pritom. Zanima me je li nezadovoljna jer mi se sve više čini kako tu mudrost starije generacije skrivaju od nas (prisjećam se starice iz muzeja i njene izjave: život je strašno dosadan) pod krinkom sintagme „najbolje godine“. Ono što ja vidim jest pomirenje sa životnom dosadom i latentno nezadovoljstvo trenutnim, bilo ljubavnim, bilo financijskim, bilo zdravstvenim.

Ova starica na stepenicama džamije bježi od stvarnosti u jednu fiktivnu nerealnost koja nema nikakve poveznice sa stvarnim životom, ali zapravo predstavlja na jedan način njegovu esenciju, tj. taj šundovski roman koji ona čita u rano poslije podne je bijeg od dosadne realnosti kojom je okružena. S pisanjem takvih romana je jednako tako.
Kod svog pisanja sam uvijek težio sličnome, kad malo bolje razmislim, ali ideja svega jest bila prikazati kako uvjerenost u nepostojeće dovodi do potpune dekonstrukcije i destrukcije određenih ličnosti. Iako je u mom slučaju pisanje uvijek bilo potaknuto emotivnim krahom i predstavljalo je određenu vrstu terapije. Kako nikada do sada nisam pisao ništa opsežnije, s Tristanom su stvari postajale sve dublje, izraženije i na trenutke mi se činilo kako polako gubim dodir sa stvarnošću tako da se previše unosim u to što pišem i često mi se dogodilo kako jednostavno izgubim osjećaj za vrijeme ili mjesto u kojem jesam, posebno ujutro kada bih se vozio tramvajem na posao uz glazbu. Realni prostor vidljiv kroz staklo tramvaja nerijetko bi postajao prozor u fikciju gdje bih gotovo vividno vidio likove novele i zamišljao njihove razgovore.

Zašto bijeg u fikciju? To bih trebao najprije pitati sebe. u fikciji, toj ljepljivoj nerealnosti sve funkcionira onako kako želimo. I to je divno. U nedostatku iste ostaje samo opipljiva pročelja zgrada, smrad iz kanalizacije, čopor štakora na cesti i pijanac koji spava na klupi u parku. Nakon one milisekunde kada se prolazi cestom i fikcija preuzme kormilo nad mislima, preostaje samo čisti osjećaj, možda čak i košmar njih, koji u kombinaciji s vizualnim podražajima i riječima surađuju na kreaciji nečeg novog: uspomene. Nerealne razglednice koju nosimo cijeli život sa sobom. Tako stvorenu ideju je vrlo teško prenijeti na papir i sve više shvaćam kako će velik dio toga što sam zamislio za novele egzistirati jedino u mojim mislima jer je jednostavno nemoguće formulirati tako nešto u teks. Ili ja nisam dovoljno vičan za to. 
Bježim u taj kutak jer je ondje smiraj. 

Mnogo toga se može naučiti samo iz promatranja staračkih dnevnih rutina. Zanimljivo kako više primijećuju prirodu i provode u njoj više vremena, najčešće u samoći izvan svojih starinskih stanova u centru grada s namještajem iz osamdesetih (kad su još imali novaca), baš sam danas uhvatio jednog starca kako drži psa na uzici i gleda u požutjelo lišće grma, vadi mobitel iz džepa i fotografira. Depresivno. Na kraju sam to i ja učinio. Sjedio sam neko vrijeme na klupi i zurio u mobitel, s ručkom u ruksaku, sivilo iznad stabala. Odnekud je došla grupa djece, vjerojatno na školu u prirodi i posjedala na okolne klupe. Postalo je bučno i otišao sam. Šetao sam cijelim putem do Zvijezde, dijelom ulice kojim inače nikada ne idem.

Umire mi biljka u sobi i nisam sretan jer ne znam kako joj pomoći. 

I ne znam koja je poanta ovog posta, ali imao sam potrebu napisati nešto. Oblačno je oktobarsko vrijeme, i povrh svega dosadno.