Lamentacija za Gdańskom

Gdańsk. Ne znam odakle mi jutros misao na taj grad, ali probudio sam se s osjećajem da sam tamo. To je onih prvih par sekundi kada se još otvaraju oči i očekuješ da si u nekoj sasvim drugoj prostoriji, nekom drugom gradu, u daljini je zeleni Baltik prepun tankera, a ljudi pričaju poljski. Navrle su mi suze na oči. Kme.

Nisam ga baš previše doživio s obzirom na to da sam proveo vrlo malo vremena ondje kod svog prijatelja, ali što više se vremenski udaljava od sadašnjosti, to mi postaje vividniji i draži. Htio bih ponovno otići ondje, dakako. Ono što mi se u sadašnjoj fantazmi čini najprivlačnije jest to što nisam imao osjećaj da sam u gradu koji se nalazi na moru, barem ne stari dio grada koji na prvi pogled arhitekturom podsjeća na Amsterdam. ako se iz tog starog dijela grada tramvajem prođe kroz predgrađe Oliwa, ispunjeno modernim visokim stambenim zgradama, u smjeru sjevera, doći će se do okretišta tramvaja i neuglednog šumarka. Što se više približi tom šumarku i prolazi između njegovih stabala, jače će se osjetiti miris mora koje se polako, kada se hoda, može nanjušiti na vjetru koji puše s Baltika. I u jednom trenutku se pred očima otvori mitski Baltik, nečujno na njegovoj mirnoj površini kližu tankeri (čini se kao da su zaustavljeni u vremenu, nalik na fotografiju), pod nogama je mekani pijesak, sunce je na putu prema zalasku i razlijeva se po nebu kao akvarel. Čini mi se, sada, da možda još nikada do sada nisam vidio ljepši zalazak, vjerojatno zbog čistog minimalizma samog tog trenutka, u kojem ništa drugo ne postoji jer je um prezaokupljen vizualnim podražajima i toplinom boja. Tu je i neizostavno zadovoljstvo životom općenito bitno, vjerujem, koje mi sada izostaje.

Zažmirim li, mogu zamisliti sebe kako stojim u hladno rano jutro ispred bazilike Svete Marije u samom srcu Gdańska i kako slušam debela zvona kako istovremeno zaglušujuće i melodično otkucavaju podne. Oduvijek sam volio taj zvuk.

Siguran sam sada, da su gradovi vrlo bitni u stvaranju esencije nas kao osoba, zapravo, rekao bih kako su gradovi sama ta esencija nas samih jer nas oblikuju u osobe kakve jesmo u sadašnjosti. Gradovi su i izvori sreće i utjeha/očaj i bijeg; bježeći od sebe, bježimo u druge gradove kako bismo uskovitlali svoju esenciju i obogatili je novima. 

Prošlost kao takva nije ništa drugo doli nakupina viđenih mjesta/esencija/ljudi i trenutaka provedenih u/s njima.

Teatralna srijeda/Ništa/Ljeto

Previše kave danas, ali nekako baš ugodno i pozitivno djeluje na mene. Volim tu navalu adrenalina koja se samo odjednom pojavi kada kofein počne djelovati. Žao mi je da sam današnji dan proveo zatvoren na poslu, vani je čisto proljeće, jedino što podsjeća na to da je još uvijek zima, ostaci su snijega na sljemenskim obroncima. Azurno plavo nebo. Ponovno ulazim u neku naučenu rutinu buđenje/kava/posao/krevet i ne sviđa mi se to uopće. Ovaj popodnevni tjedan na poslu me iscrpi, iako se realno dosta dobro naspavam ujutro. Bah. Ona predivna buđenja sa samim sobom u krevetu, točno sam to zamišljao kada sam bio maleni dječak: "Jednog dana želim biti velik, ne imati nikoga tko će me voljeti kao ljubavnika i buditi se sam u krevetu!". Čak sam jutros htio pisati, ali sam ubrzo odustao. Čak mi se ni dnevnik nije dalo. Jedno veliko ništa! Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Što nije ni čudo, s obzirom na to da mi se cijeli život događaju samo sranja.

Pričao sam s kolegicama kako nam nedostaju ljetne večeri (razgovori iz pušione uvijek najzanimljiviji), i ljeto u Zagrebu takvo kakvo uvijek jest: bez studenata koji su se vratili kućama, bez šuša na ulicama jer su otputovale u Maroko i na grčke otoke skupljati boju za zimske dane i predavanja na Vernu, bez naporne djece u tramvajima koja se vozikaju od kuće do škole i ne rade ništa drugo već samo šire boleštine. Divno je vidjeti na ulicama samo ponekog starca ili staricu, koji ne znaju što bi sa sobom nakon što su napravili nekoliko krugova tramvajem po užem centru grada, posjetili doktora i obavili kupovinu na Dolcu. I užegli Zagreb, s mirisom samoće i jednostavno ničega. Preko dana posao, a navečer pivo na nekoj terasi ili na klupici uz Strossmayerovo šetalište. Želim to odmah. Realno, prošlogodišnje ljeto mi nije bilo tako dobro kao što sam očekivao, ali čini mi se da sam ga svejedno na temelju neke svoje ideje kako bi/je ono trebalo izgledati pretvorio u fantazmu koja odgovara idealu ljeta u Zagrebu. Zapravo je bilo čista dosada uz poneke izlaske, koncerte i druženja s novim/starim prijateljima. Izgubljenost i slične gluposti. 

I sad razmišljam što bih htio od ovog ljeta i nemam neku posebnu ideju. Veseli me činjenica da više neću raditi na rubu grada, već u samome centru, što će mi odgovarati zbog blizine stana. Treba mi promjena okoline u svakom slučaju.
U ovom trenutku imam osjećaj da pišem sastavak u osnovnoj školi na neku glupu temu, ali baš mi fino paše. Možda bih trebao ponovno početi piti tablete za veselje. 

Žao mi je što mi vrijeme leti tako brzo i što većinu vremena imam osjećaj kako tratim vrijeme i životarim. Da, imam posao i sretan sam barem s tim, ali kada razmislim za što radim, dođe mi da odem na Sljeme živjeti u onu napuštenu ludnicu s mačkom koju bih ukrao putem nekoj starici koja ih ima previše. Sve više shvaćam da živim za to kako bih imao gdje spavati, kako bih imao što više smeća koje mogu ubaciti u svoj želudac, za poneko pivo i izlazak koji se pretvori u mamurluk. 

Dosta mi je toga da se vraćam kući nakon posla u prazan stan u kojem jedino mogu pričati s biljkama i sa samim sobom u ogledalu (dogodi se ponekad). Ponekad mislim da sam negdje napravio pogrešku u nekom skretanju jer me ovaj put kojim sam išao doveo u slijepu ulicu u kojoj pincetom probijam zid kako bih izašao natrag na autocestu. I naporno je, dosadno, dosadno, dosadno i glupo i besmisleno. 

Život bez uzbuđenja nije život. Jednoličnost nije život. Apetit za životom mi je trenutno nikakav. 

Ali trebao sam do danas već naučiti da sam uvijek ja taj kojem neće ići te da sam uvijek ja taj koji će se pitati zašto i kako. Čak nisam ni egoističan s ovom izjavom sada, već realan. Jako realan.

Nek sve ide u tri debele pičke materine. 

Trebao sam se utopiti onog ljeta. Jebena kantica, trebala si dublje povući.

Vulnicura

i am a glowing shiny rocket

returning home

 as i enter the atmosphere

i burn off layer by layer

U posljednjih godinu dana me zapravo vrlo intrigira kako emocionalni krahovi (male apokalipse) utječu na ljudsku kreativnost i potrebu da se stvori nešto opipljivo i da na (in)direktan način otvore svoju intimu drugima pomoću svojeg (umjetničkog) djela. Slušam trenutno novi album Björk i ponovno ushićeno uviđam u kojoj mjeri se takvi oblici djelovanja često pojavljuju u umjetničkom kontekstu (do prije godinu dana ih možda nisam toliko primijećivao ili sam ih jednostavno ignorirao). Jednom mi je jedan poznanik rekao kako možemo stvoriti nešto novo tek nakon što nastupi opća destrukcija i samouništenje, a sada ponovno vidim da je bio u pravu.

Vulnicura je divna dakle, upravo zbog toga što se Björk odlučila na onaj najteži korak, a to je dokumentiranje svoje boli kroz glazbu (i poeziju), u kojoj kroz introspekciju istražuje svoje intruzivne uskovitlane emocije, ne bi li na taj način ubrzala proces koji se događa nakon gubitka (smrti) voljene osobe. Ponovno proživljavanje svih tih emocija, od gubitka osobe, do zasigurno najužasnijeg gubitka nade i vlastitog prisiljavanja na isušivanje ljubavi (usporedio bih to s autosilovanjem), pa sve do pozitivnijeg dijela u kojem se već nazire novi početak, vjerojatno je jedan od najgorih  procesa s kojim se pojedinac može suočiti (gubitak voljene osobe je jednak gubitku člana uže obitelji). U trenutku kada se shvaća da ljubav koja se osjećala nije bila uzajamna, na površinu izlaze svi strahovi i sve prijašnje boli u neprekidnim koncentričnim valovima.

Ono što me najviše privuklo jest sam koncept i podijeljenost glazbe i tekstova na faze (apokalipsa - agonija i krah/postapokalipsa - lažne nade i isušivanje emocija/neumitna regeneracija), koje u suštini mogu povezati sa konceptom svojih triju novela (tristan/parsifal/esencija), i koje sam odavno zamislio upravo na taj način sasvim slučajno i intuitivno jer su svojevrsna terapija kroz koju i sam želim doći do konačne spoznaje, kao i regeneracije. Mislio sam da će biti lakše, ali iskreno nije bilo ni blizu toga.

Htio sam što prije dovršiti prvu novelu kako bih ostavio taj dio života iza sebe, ali procesi koji se događaju u našim umovima nikada nisu pratili naše želje. Našao sam se u nekom vremensko-prostornom međuprostoru, svojevrsnom čistilištu, u kojem nije nimalo bilo ugodno živjeti sa samim sobom. Tada sam i to odlučio zabilježiti/utvrditi, te sam započeo s pisanjem Parsifala, smještenog u fitivno vrijeme nedefiniranog postapokaliptičnog doba u kojem se ne događa ništa posebno već lik životari i propitkuje svoju ličnost, svoj život i suočava se s konstantom dosade, bezličnosti i nemogućnosti da osjeća (iako je Zagreb kao mjesto radnje vizualno divno predstavljen, zaustavljen u nekom idiličnom ljetnom jutru). Što će se dogoditi s emocionalnim životom glavnog lika još ne znam, s obzirom da ne znam ni što će se dogoditi s mojim, ali svakako pomaže u istraživanju i propitkivanju. U Esenciji, posljednjoj noveli o apokalipsi i Janu, pokušat ću se vratiti u djetinjstvo i rekreirati to bezbrižno doba, od utapanja u Kaštel Kambelovcu sve do trenutka kada počinje radnja Tristana odnosno, prvog Krakova. Polako već pripremam stare fotografije, glazbu, filmove i knjige koje sam čitao u to vrijeme. Nekako mi se čini da ću, ako ponovno proživim to razdoblje kroz pisanje, doći do kraja regeneracije. Možda sam u krivu, ali svakako vrijedi pokušati. Moram naučiti kakva sam osoba bio prije ovog koncepta prvih dviju novela, kako bih mogao vidjeti kakva osoba želim biti nakon Esencije.

Hm. Baš me zanima. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje kao u vrijeme kada sam studirao i mogao cijeli dan posvetiti razmišljanju, slušanju glazbe i bilježenju natuknica. Sada hvatam slobodne trenutke kada god stignem, najčešće vikendima.
I mogu reći da se zaista osjećam mnogo bolje nakon razgovora sa psihologom, iako sam u početku, odmah po izlasku na trg iz zgrade, mislio da sam napravio pogrešku jer je izvukao na površinu sve mrtvace iz prošlosti, ali već dva dana kasnije je mnogo toga bilo jasnije. Možda sam samo trebao nekom neznancu izbaciti sve iz sebe kako bih došao do nekih zaključaka. O većini stvari sam dobro razmislio, međutim, ostaje još ono jedno pitanje koje mi je postavio: što osjećam. Još uvijek ne znam.
I tako. Oduran je tjedan/nedjelja, sivo, dosadno, bezlično i samo slušam kako ljudi padaju pokošeni gripom. 
Na Sljemenu je snijeg, nazire se kroz izmaglicu, automobili se spuštaju Ksaverskom prekriveni bijelim. Još je uvijek Januar, hladan i bezosjećajan poput kamena. Slušam glazbu, pušim i pijem kavu. Lijepo je na neki način. 
Mali radijator grije.

Proljeće u januaru.

Moram priznati da su mjeseci razmišljanja o životnim promjenama, i sva prošlogodišnja eksperimentiranja polako počela dovoditi do određenih spoznaja o samome sebi. Zapravo sam iznenađen i ovo dolazi u potpunosti neočekivano. S vremenom ću valjda uspjeti sve te spoznaje do kraja definirati i vidjeti kako će utjecati na tijek godina koje slijede. 

Vrlo lijepo jutro jutros, čak ni tramvaj nije kasnio toliko kao inače, a planiram i ranije pobjeći s posla. Slušao sam, vozeći se, klasiku koja mi uvijek odgovara rano ujutro jer me polako razbudi i drži u nekom polusnu kada ni sam nisam siguran koje misli su stvarnost, a koje još ostatak iz snova. Iznenadilo me da se još nije razdanilo kada sam izašao iz stana, mislio sam da je oblačno jer je sve djelovalo sivo i bezbojno. Sljeme nije bilo crveno kao inače. Jutarnja menstruacija je izostala. U jednom trenutku, kada je skladba na slušalicama dolazila do vrhunca, uvidjeh kako se na istoku pojavljuju boje; ljubičasta, crvena, narančasta i kako se polako, kao iz jedne imaginarne točke nalik na svemirski vakuum, decidirano šire i urezuju u sivilo koje postepeno, ali sigurno bježi pred danom koji dolazi. To je razlog zašto volim glazbu u kombinaciji s realnim svijetom i zašto za glazbu uvijek tvrdim da je dio nečeg višeg, a ne samo niz tonova koji su stvoreni kako bi zabavili ljudski um ili potaknuli tijelo na ples. Pobjeđujem samog sebe u patetici, ponosan sam. Ili u dekontrakcijama. 

Fascinira me na Zvijezdi jedna lampa kraj pločnika, koju pogledam nakratko svaki puta kada prolazim tim putem do tramvajske stanice. Najobičnija lampa, ali iz nekog razloga mi je vrlo draga. Kako se nalazi ispod hrastovog stabla (barem mislim da je hrast u pitanju) i kako je dio grana stabla obavijen oko nje, podsjećala bi me na to koje je godišnje doba. Posebno u razdoblju prošle godine kada nisam primjećivao svijet oko sebe. Ta najobičnija ulična lampa mi je davala neku čudnu utjehu, ne znam definirati kako i zašto. I sada je često pogledam kada prolazim, iako djeluje nekako sumorno (sumornije od mene, u svakom slučaju), nedostaje okvira od zelenila. 

O čemu ja pišem. T_T

I tako. Treća kava (druga po redu iz automata) i ležerni petak na poslu bez previše stresa.
Uskoro bježim na proljetni dan koji se razlijao iznad Zagreba i možda je došlo vrijeme za proljetno čišćenje, s obzirom na to da tvrde kako zime više neće biti.
Hmpf. Neka!
I ljubi mi se. Ali s nekim do koga mi je stalo i tko se dobro ljubi.
Hmpf.
Stiže proljeće.
Očigledno.

Žar

2015. tek počinje. Bjelina, praznina cijele godine, vrijeme koje je još nedefinirano i ispunjeno mogućnostima. 

Vikende provodim uglavnom kod kuće i ugodno mi je. Slušam Broken Bells i pijem kavu uz bjesomučno dopisivanje na društvenim mrežama ili jednostavno pišem nešto. Počeo sam pisati i dnevnik, shvatio sam da sam cijelu prošlu godinu izgubio u mislima koje nigdje nisam zapisao. Bah, ove godine drugačije.

Nego, samotni dani su zaista lijepi. Ispunjeni stvarima koje volim i nekom sigurnošću u kojoj zaista iskreno uživam. Pokušao sam ih i drugačije provesti, izoliran od samoće i dijeliti vrijeme s nekim drugim, ali jednostavno sam shvatio kako mi nikako ne odgovara i kako je ovako bolje. Možda još nisam spreman, možda mi jednostavno ne treba (trenutno). I to mi je u redu. 

Razmišljao sam dosta u posljednjih par mjeseci o puštanju ljudi iz života s kojima se dijelila određena razina bliskosti, vrlo intimne, i mučila me neko vrijeme činjenica da ja nisam sposoban (očigledno) prestati doživljavati ljude na ljubavnoj razini. Dobro, možda samo neke ne, ali zapravo je jako teško. I mučilo me to dugo, stvaralo tjeskobu, tako dugo dok nisam malo bolje razmislio i zaključio kako je to sasvim u redu i kako bih trebao biti sretan jer je situacija takva kakva jest. Čini mi se, kako je sasvim ljudski neku emociju zadržati u sebi bez da se na silu pokušava zatomiti i ta najmanja iskra koja postoji. Možda je to samo nostalgija, možda ostatak nečega što je nekoć postojalo. I to je ona izuzetno nabijena emocija koja kao da tinja, poput žara nakon što izgori drvo u kaminu. Nema potrebe ugasiti je, niti brinuti o tome hoće li se ponovno zapaliti. Ponekad pepeo mora ostati nakon izgaranja, ponekad vatra koja gasne miriše na borovinu i odveć je opojna. 

Zadovoljan sam s tim što jedan dio nečega iz prošlosti još živi u meni i s jedne strane iznimno sretan. S obzirom na to da sam oduvijek akumulirao uspomene u sebi, nije ni čudo. Ponosan na sebe i ...