Previše kave danas, ali nekako baš ugodno i pozitivno djeluje na mene. Volim tu navalu adrenalina koja se samo odjednom pojavi kada kofein počne djelovati. Žao mi je da sam današnji dan proveo zatvoren na poslu, vani je čisto proljeće, jedino što podsjeća na to da je još uvijek zima, ostaci su snijega na sljemenskim obroncima. Azurno plavo nebo. Ponovno ulazim u neku naučenu rutinu buđenje/kava/posao/krevet i ne sviđa mi se to uopće. Ovaj popodnevni tjedan na poslu me iscrpi, iako se realno dosta dobro naspavam ujutro. Bah. Ona predivna buđenja sa samim sobom u krevetu, točno sam to zamišljao kada sam bio maleni dječak: "Jednog dana želim biti velik, ne imati nikoga tko će me voljeti kao ljubavnika i buditi se sam u krevetu!". Čak sam jutros htio pisati, ali sam ubrzo odustao. Čak mi se ni dnevnik nije dalo. Jedno veliko ništa! Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Što nije ni čudo, s obzirom na to da mi se cijeli život događaju samo sranja.
Pričao sam s kolegicama kako nam nedostaju ljetne večeri (razgovori iz pušione uvijek najzanimljiviji), i ljeto u Zagrebu takvo kakvo uvijek jest: bez studenata koji su se vratili kućama, bez šuša na ulicama jer su otputovale u Maroko i na grčke otoke skupljati boju za zimske dane i predavanja na Vernu, bez naporne djece u tramvajima koja se vozikaju od kuće do škole i ne rade ništa drugo već samo šire boleštine. Divno je vidjeti na ulicama samo ponekog starca ili staricu, koji ne znaju što bi sa sobom nakon što su napravili nekoliko krugova tramvajem po užem centru grada, posjetili doktora i obavili kupovinu na Dolcu. I užegli Zagreb, s mirisom samoće i jednostavno ničega. Preko dana posao, a navečer pivo na nekoj terasi ili na klupici uz Strossmayerovo šetalište. Želim to odmah. Realno, prošlogodišnje ljeto mi nije bilo tako dobro kao što sam očekivao, ali čini mi se da sam ga svejedno na temelju neke svoje ideje kako bi/je ono trebalo izgledati pretvorio u fantazmu koja odgovara idealu ljeta u Zagrebu. Zapravo je bilo čista dosada uz poneke izlaske, koncerte i druženja s novim/starim prijateljima. Izgubljenost i slične gluposti.
I sad razmišljam što bih htio od ovog ljeta i nemam neku posebnu ideju. Veseli me činjenica da više neću raditi na rubu grada, već u samome centru, što će mi odgovarati zbog blizine stana. Treba mi promjena okoline u svakom slučaju.
U ovom trenutku imam osjećaj da pišem sastavak u osnovnoj školi na neku glupu temu, ali baš mi fino paše. Možda bih trebao ponovno početi piti tablete za veselje.
U ovom trenutku imam osjećaj da pišem sastavak u osnovnoj školi na neku glupu temu, ali baš mi fino paše. Možda bih trebao ponovno početi piti tablete za veselje.
Žao mi je što mi vrijeme leti tako brzo i što većinu vremena imam osjećaj kako tratim vrijeme i životarim. Da, imam posao i sretan sam barem s tim, ali kada razmislim za što radim, dođe mi da odem na Sljeme živjeti u onu napuštenu ludnicu s mačkom koju bih ukrao putem nekoj starici koja ih ima previše. Sve više shvaćam da živim za to kako bih imao gdje spavati, kako bih imao što više smeća koje mogu ubaciti u svoj želudac, za poneko pivo i izlazak koji se pretvori u mamurluk.
Dosta mi je toga da se vraćam kući nakon posla u prazan stan u kojem jedino mogu pričati s biljkama i sa samim sobom u ogledalu (dogodi se ponekad). Ponekad mislim da sam negdje napravio pogrešku u nekom skretanju jer me ovaj put kojim sam išao doveo u slijepu ulicu u kojoj pincetom probijam zid kako bih izašao natrag na autocestu. I naporno je, dosadno, dosadno, dosadno i glupo i besmisleno.
Život bez uzbuđenja nije život. Jednoličnost nije život. Apetit za životom mi je trenutno nikakav.
Ali trebao sam do danas već naučiti da sam uvijek ja taj kojem neće ići te da sam uvijek ja taj koji će se pitati zašto i kako. Čak nisam ni egoističan s ovom izjavom sada, već realan. Jako realan.
Nek sve ide u tri debele pičke materine.
Trebao sam se utopiti onog ljeta. Jebena kantica, trebala si dublje povući.
Nema komentara:
Objavi komentar