Gdańsk. Ne znam odakle mi jutros
misao na taj grad, ali probudio sam se s osjećajem da sam tamo. To je onih
prvih par sekundi kada se još otvaraju oči i očekuješ da si u nekoj sasvim
drugoj prostoriji, nekom drugom gradu, u daljini je zeleni Baltik prepun
tankera, a ljudi pričaju poljski. Navrle su mi suze na oči. Kme.
Nisam ga baš previše doživio s
obzirom na to da sam proveo vrlo malo vremena ondje kod svog prijatelja, ali
što više se vremenski udaljava od sadašnjosti, to mi postaje vividniji i draži.
Htio bih ponovno otići ondje, dakako. Ono što mi se u sadašnjoj fantazmi čini
najprivlačnije jest to što nisam imao osjećaj da sam u gradu koji se nalazi na moru,
barem ne stari dio grada koji na prvi pogled arhitekturom podsjeća na Amsterdam.
ako se iz tog starog dijela grada tramvajem prođe kroz predgrađe Oliwa,
ispunjeno modernim visokim stambenim zgradama, u smjeru sjevera, doći će se do
okretišta tramvaja i neuglednog šumarka. Što se više približi tom šumarku i
prolazi između njegovih stabala, jače će se osjetiti miris mora koje se polako,
kada se hoda, može nanjušiti na vjetru koji puše s Baltika. I u jednom trenutku
se pred očima otvori mitski Baltik, nečujno na njegovoj mirnoj površini kližu
tankeri (čini se kao da su zaustavljeni u vremenu, nalik na fotografiju), pod
nogama je mekani pijesak, sunce je na putu prema zalasku i razlijeva se po nebu
kao akvarel. Čini mi se, sada, da možda još nikada do sada nisam vidio ljepši
zalazak, vjerojatno zbog čistog minimalizma samog tog trenutka, u kojem ništa
drugo ne postoji jer je um prezaokupljen vizualnim podražajima i toplinom boja.
Tu je i neizostavno zadovoljstvo životom općenito bitno, vjerujem, koje mi sada
izostaje.
Zažmirim li, mogu zamisliti sebe
kako stojim u hladno rano jutro ispred bazilike Svete Marije u samom srcu
Gdańska i kako slušam debela zvona kako istovremeno zaglušujuće i melodično
otkucavaju podne. Oduvijek sam volio taj zvuk.
Siguran sam sada, da su gradovi
vrlo bitni u stvaranju esencije nas kao osoba, zapravo, rekao bih kako su
gradovi sama ta esencija nas samih jer nas oblikuju u osobe kakve jesmo u
sadašnjosti. Gradovi su i izvori sreće i utjeha/očaj i bijeg; bježeći od sebe,
bježimo u druge gradove kako bismo uskovitlali svoju esenciju i obogatili je
novima.
Prošlost kao takva nije ništa drugo doli nakupina viđenih mjesta/esencija/ljudi
i trenutaka provedenih u/s njima.
Nema komentara:
Objavi komentar