Vulnicura

i am a glowing shiny rocket

returning home

 as i enter the atmosphere

i burn off layer by layer

U posljednjih godinu dana me zapravo vrlo intrigira kako emocionalni krahovi (male apokalipse) utječu na ljudsku kreativnost i potrebu da se stvori nešto opipljivo i da na (in)direktan način otvore svoju intimu drugima pomoću svojeg (umjetničkog) djela. Slušam trenutno novi album Björk i ponovno ushićeno uviđam u kojoj mjeri se takvi oblici djelovanja često pojavljuju u umjetničkom kontekstu (do prije godinu dana ih možda nisam toliko primijećivao ili sam ih jednostavno ignorirao). Jednom mi je jedan poznanik rekao kako možemo stvoriti nešto novo tek nakon što nastupi opća destrukcija i samouništenje, a sada ponovno vidim da je bio u pravu.

Vulnicura je divna dakle, upravo zbog toga što se Björk odlučila na onaj najteži korak, a to je dokumentiranje svoje boli kroz glazbu (i poeziju), u kojoj kroz introspekciju istražuje svoje intruzivne uskovitlane emocije, ne bi li na taj način ubrzala proces koji se događa nakon gubitka (smrti) voljene osobe. Ponovno proživljavanje svih tih emocija, od gubitka osobe, do zasigurno najužasnijeg gubitka nade i vlastitog prisiljavanja na isušivanje ljubavi (usporedio bih to s autosilovanjem), pa sve do pozitivnijeg dijela u kojem se već nazire novi početak, vjerojatno je jedan od najgorih  procesa s kojim se pojedinac može suočiti (gubitak voljene osobe je jednak gubitku člana uže obitelji). U trenutku kada se shvaća da ljubav koja se osjećala nije bila uzajamna, na površinu izlaze svi strahovi i sve prijašnje boli u neprekidnim koncentričnim valovima.

Ono što me najviše privuklo jest sam koncept i podijeljenost glazbe i tekstova na faze (apokalipsa - agonija i krah/postapokalipsa - lažne nade i isušivanje emocija/neumitna regeneracija), koje u suštini mogu povezati sa konceptom svojih triju novela (tristan/parsifal/esencija), i koje sam odavno zamislio upravo na taj način sasvim slučajno i intuitivno jer su svojevrsna terapija kroz koju i sam želim doći do konačne spoznaje, kao i regeneracije. Mislio sam da će biti lakše, ali iskreno nije bilo ni blizu toga.

Htio sam što prije dovršiti prvu novelu kako bih ostavio taj dio života iza sebe, ali procesi koji se događaju u našim umovima nikada nisu pratili naše želje. Našao sam se u nekom vremensko-prostornom međuprostoru, svojevrsnom čistilištu, u kojem nije nimalo bilo ugodno živjeti sa samim sobom. Tada sam i to odlučio zabilježiti/utvrditi, te sam započeo s pisanjem Parsifala, smještenog u fitivno vrijeme nedefiniranog postapokaliptičnog doba u kojem se ne događa ništa posebno već lik životari i propitkuje svoju ličnost, svoj život i suočava se s konstantom dosade, bezličnosti i nemogućnosti da osjeća (iako je Zagreb kao mjesto radnje vizualno divno predstavljen, zaustavljen u nekom idiličnom ljetnom jutru). Što će se dogoditi s emocionalnim životom glavnog lika još ne znam, s obzirom da ne znam ni što će se dogoditi s mojim, ali svakako pomaže u istraživanju i propitkivanju. U Esenciji, posljednjoj noveli o apokalipsi i Janu, pokušat ću se vratiti u djetinjstvo i rekreirati to bezbrižno doba, od utapanja u Kaštel Kambelovcu sve do trenutka kada počinje radnja Tristana odnosno, prvog Krakova. Polako već pripremam stare fotografije, glazbu, filmove i knjige koje sam čitao u to vrijeme. Nekako mi se čini da ću, ako ponovno proživim to razdoblje kroz pisanje, doći do kraja regeneracije. Možda sam u krivu, ali svakako vrijedi pokušati. Moram naučiti kakva sam osoba bio prije ovog koncepta prvih dviju novela, kako bih mogao vidjeti kakva osoba želim biti nakon Esencije.

Hm. Baš me zanima. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje kao u vrijeme kada sam studirao i mogao cijeli dan posvetiti razmišljanju, slušanju glazbe i bilježenju natuknica. Sada hvatam slobodne trenutke kada god stignem, najčešće vikendima.
I mogu reći da se zaista osjećam mnogo bolje nakon razgovora sa psihologom, iako sam u početku, odmah po izlasku na trg iz zgrade, mislio da sam napravio pogrešku jer je izvukao na površinu sve mrtvace iz prošlosti, ali već dva dana kasnije je mnogo toga bilo jasnije. Možda sam samo trebao nekom neznancu izbaciti sve iz sebe kako bih došao do nekih zaključaka. O većini stvari sam dobro razmislio, međutim, ostaje još ono jedno pitanje koje mi je postavio: što osjećam. Još uvijek ne znam.
I tako. Oduran je tjedan/nedjelja, sivo, dosadno, bezlično i samo slušam kako ljudi padaju pokošeni gripom. 
Na Sljemenu je snijeg, nazire se kroz izmaglicu, automobili se spuštaju Ksaverskom prekriveni bijelim. Još je uvijek Januar, hladan i bezosjećajan poput kamena. Slušam glazbu, pušim i pijem kavu. Lijepo je na neki način. 
Mali radijator grije.