Žar

2015. tek počinje. Bjelina, praznina cijele godine, vrijeme koje je još nedefinirano i ispunjeno mogućnostima. 

Vikende provodim uglavnom kod kuće i ugodno mi je. Slušam Broken Bells i pijem kavu uz bjesomučno dopisivanje na društvenim mrežama ili jednostavno pišem nešto. Počeo sam pisati i dnevnik, shvatio sam da sam cijelu prošlu godinu izgubio u mislima koje nigdje nisam zapisao. Bah, ove godine drugačije.

Nego, samotni dani su zaista lijepi. Ispunjeni stvarima koje volim i nekom sigurnošću u kojoj zaista iskreno uživam. Pokušao sam ih i drugačije provesti, izoliran od samoće i dijeliti vrijeme s nekim drugim, ali jednostavno sam shvatio kako mi nikako ne odgovara i kako je ovako bolje. Možda još nisam spreman, možda mi jednostavno ne treba (trenutno). I to mi je u redu. 

Razmišljao sam dosta u posljednjih par mjeseci o puštanju ljudi iz života s kojima se dijelila određena razina bliskosti, vrlo intimne, i mučila me neko vrijeme činjenica da ja nisam sposoban (očigledno) prestati doživljavati ljude na ljubavnoj razini. Dobro, možda samo neke ne, ali zapravo je jako teško. I mučilo me to dugo, stvaralo tjeskobu, tako dugo dok nisam malo bolje razmislio i zaključio kako je to sasvim u redu i kako bih trebao biti sretan jer je situacija takva kakva jest. Čini mi se, kako je sasvim ljudski neku emociju zadržati u sebi bez da se na silu pokušava zatomiti i ta najmanja iskra koja postoji. Možda je to samo nostalgija, možda ostatak nečega što je nekoć postojalo. I to je ona izuzetno nabijena emocija koja kao da tinja, poput žara nakon što izgori drvo u kaminu. Nema potrebe ugasiti je, niti brinuti o tome hoće li se ponovno zapaliti. Ponekad pepeo mora ostati nakon izgaranja, ponekad vatra koja gasne miriše na borovinu i odveć je opojna. 

Zadovoljan sam s tim što jedan dio nečega iz prošlosti još živi u meni i s jedne strane iznimno sretan. S obzirom na to da sam oduvijek akumulirao uspomene u sebi, nije ni čudo. Ponosan na sebe i ...