Ne znam. Mozak kao da mi se
prebacio u jesenji način razmišljanja. Više ne mogu zamisliti da hodam Novom
Vesi i skrivam se u hladu od žarećeg sunca. Vozio sam se danas od Draškovićeve
do Zvijezde tramvajem i ponovno uvidio zašto mi se toliko sviđa ovaj dio grada;
podsjeća na Krakov. Posebno u predvečerje, kada kiši ili sniježi. Mnogo
zelenila, stare zgrade i dvokatne kuće oronule fasade i nove stolarije. Ako se
malo bolje zamislim, prva pomisao bit će Królewska ulica u Krakovu koja vodi od
Teatra Bagatele do Piastowske. Toliko puta sam prošao ondje prošle godine,
svakog dana tokom šest mjeseci, da bih sasvim sigurno žmireći mogao nakon
godinu dana pronaći put do studentskog doma.
Baš mi nedostaje ponekad. Bilo je
to posljednje razdoblje (u dosadašnjem) života u kojem sam bio u potpunosti
smiren i zadovoljan. Prvenstveno zbog boemskog načina života, dovoljno novca i
vremena kojeg sam imao na pretek. Mnogo
sam čitao, gledao serije, družio se s ljudima i jednostavno uživao u tom
trenutku kada je sve bilo onako kako treba.
Činjenicu o povratku sam sasvim
potisnuo, ne želeći da utječe na raspoloženje i to sam činio vrlo uspješno.
Iako je te godine snijeg padao gotovo svaki dan do Uskrsa (čak i za Uskrs),
proljeće je bilo ljepše nego ikada. Poželio sam da potraje godinama. Zimski
smog je nestao, mogao sam normalno disati bez bojazni da ću dobiti rak na
plućima jer usred najjačeg zagađenja zraka hodam židovskom četvrti prema
Wawelskom dvorcu i jedem zapiekanku s koje mi komadi rajčica padaju po podu jer
ih je jednostavno previše na tako maloj površini.
Nedostaju mi trenuci samoće kraj Visle i šetnje, kada nije postojalo ništa više osim Krakova, mene i glazbe. Tada sam možda bio najsretniji, ničeg nije bilo previše ni premalo. Ponio bih zbirku Zagajewskog o čijoj poeziji sam pisao diplomski i to je bilo sasvim dovoljno da mi ne bude dosadno. Vratio bih se u dom s osjećajem da moram prepričati to nekome, ali istina je bila kako to iskustvo nije moguće isreći riječima jer je preosobno i uvelike metafizičko. Nebo je često bilo neprirodno crveno, što od čestica u zraku, što od gradskog osvjetljenja, zvijezde sam viđao rijetko ili nikada.
Chopinovu ulicu sam otkrio dosta
kasno i brzo je zavolio. Pamtim je kao tihu ulicu sa starim kućama iznad čijih
pragova su ukrasi u obličju zmajeva i nijemo snatre nad prolaznicima. Miris
jorgovana i zujanje pčela, vrlo su upečatljiv detalj koji mi se urezao u
pamćenje tih dana. Sada se čini tako daleko i nedostižno, kao da sam bio ondje
mnogo kraće nego što sam uistinu bio. Vrijeme uvijek leti, uvijek, uvijek, dok
ne preleti i dođe do kraja.
Zapravo shvaćam kako sam to
cijelo vrijeme tamo zaista bio sam sa sobom, unatoč svim ljudima koji su me
okruživali. Da nije njih bilo, jednako bih se dobro osjećao, u Krakovu samoća
kao da ne postoji, odnosno, kao da je društveno prihvaćena. Moram se ponovno
vratiti jednog dana, ako već ne na zauvijek, onda barem na dva tjedna tako da
se uspijem uklopiti u krakovski svevremenski sat. Do tada mi ostaje samo ovo nedostajanje
i povremena melankolija, prisjećanje.
I čini mi se kao da sad ponovno
stvaram život iz ničega, nova promjena i potreba da uhvatim korak uz konstantu
kako bih ponovno mogao iskreno reći da sam sretan. Drago mi je (kao što sam već
naveo u prethodnom postu) da sam ostao u svojoj esenciji ista osoba koja sam
bio i prije neovisno o negativnim situacijama u kojima sam se našao. Ljudski
mozak i dalje ostaje zanimljiv.
***
Pišući svoje novele ili poeziju
ne mogu se riješiti motiva kraja svijeta. Ne shvaćam još zašto. Razmišljao sam
o tome jutros u tramvaju i došao do prvog zaključka da je to možda posljedica
svjesnosti da svi, uvijek, umiru sami. Jedna osoba ode, mnogi, nebrojeni,
ostaju iza nje. Rađaju se nova djeca i pred njima je sve ono što je u jednom
trenutku bilo posvuda oko nas. S jednakim žarom će (barem određeni, oni perceptivniji i senzibilniji) dio njih s jednakiim ushićenjem cijeniti jednake stvari koje smo
i mi cijenili. Svijest o odlasku u meni rađa zavist i želju da zauvijek budem
jedan od njih. Ne samo u meni, naravno, većina ljudi razmišlja na sličan način.
Nitko ne želi prestati odlaziti ujutro na kavu usred srpnja na terasu omiljenog
kafića u gradu, nitko ne želi više nikada ne vidjeti more u predvečerje i
osjetiti slanoću valova i zagrljalj s voljenom osobom u plićaku. Djetinjasto
je, da, ali vrlo bitno.
A ne znam ni sam. Život je divan.
I sjedim sada u svojoj sobi s nekim osjećajem sreće u nutrini, koji se polako u
valovima širi mojim tijelom i ne prestaje. I otvoren je prozor i ljeto je, a
jesen. I na ušima mi svira glazba i tako je ugodno da se najradije ne bih
nikada ustao s ovog kauča i prestao piti kavu i pušiti. Čak zaboravljam na
upalu grla i antibiotike koji me gledaju sa stolića. Ah. I drugi dio godišnjeg
mi počeo i ponovno imam tjedan dana samo za sebe. Ovaj drugi dio godišnjeg bih
mogao iskoristiti ipak malo bolje nego prvi dio.
Ali neka sve. Upoznao sam mnogo
novih i dragih ljudi i trenutno ih volim sve.
Micike.
Nema komentara:
Objavi komentar