Jelen

Rođendan završio i osjećam olakšanje. Dočekao sam ga sam, na balkonu majčinog stana, uz puni perigejni mjesec i uzvrpoljene šišmiše čiji se lepet krila širio zamagljenim zrakom. Večer mirna, topla, tiha, s tek ponekim prolazećim automobilom ili šetačem sa psom. 9.rujan je bio lijep dan, možda prvi topli sunčani dan, čak vruć na momente, vrlo ranojesenji i htio sam da završi što prije. 

Ne pamtim mnogo svojih rođendana iz djetinjstva, kao da mi nisu bili bitni ni tada pa sam ih potisnuo.

Sjećam se jednog kad smo ga proslavili u vinogradu mog djeda, a nakon ručka sam s majkom prošetao šumom, koja se i danas prostire u dolini. Kao i one godine kada me rodila, i ove je majka poželjela jesti gljive pa smo ih (bezuspješno) tražili. U jednom trenutku me povukla iza drveta i stavila kažiprst na svoje usne želeći da ostanemo u tišini. Pokazala mi je vrlo oprezno u kom smjeru moram gledati, a nedaleko od nas bio je odrasli jelen, visokih razvijenih rogova i tamne smeđe dlake. Ono što me tada spopalo nije bio strah (ta bio sam s majkom) već strahopoštovanje prema toj lijepoj stasitoj životinji koja je neometano prolazila šumskim puteljkom ne obraćajući pažnju na nas (unatoč tome što nas je vjerojatno vidjela). Htio bih da postoji fotografija tog sjećanja, možda dvije: na jednoj majka i ja iza stabla, na drugoj jelen. Uokviriti.

Sada slijedi formiranje života do sljedećeg rođendana u nadi da neće biti u ovakvom košmaru u kakvom je sada. Zapravo ne košmaru, već u nekoj nedefiniranoj neodređenosti. I iako mi se kao takav sviđa, morat ću se potruditi da sredim barem bio njegovih dijelova. To je naporno pa radije sjedim na kauču, pijem kavu i samo razmišljam o tome.

Gledam vremensku prognozu na internetu i nikakve promjene nema na vidku. Kiša danima, kratke majice mogu zaboraviti, jednako kao i ispijanje vina na klupici na Gornjem gradu ili na ugodnim terasama donjogradskih kafića. Nova Ves će dobiti sasvim novu vizuru, kao i cijela stara jezgra Zagreba, sa svojim stablima kestena, lipa, kanadskih javora, koji će samo preko noći najaviti jesen, odavno već stiglu, kako se čini. Depresivno; jedino to mogu zaključiti.

***

I zapravo shvaćam kako se osjećam vrlo isprazno na trenutke, iako samome sebi pokušavam govoriti kako mi je svakodnevica ispunjenija, bogatija i zabavnija. U jednu ruku i jest, ali je sveprisutan osjećaj kako nešto nedostaje.

Nedostaje strahopoštovanja i prisnosti, svakako.
Nedostaje zamišljeni dio života koji se nikada nije (niti neće ispuniti). Vrlo je teško utjecati na životne tokove, a često i teško prilagoditi im se.
Sva sreća pa imam vremena na pretek. 

To smiruje.