(sivilo)

Lijepo je biti na godišnjem, podsjeća me na slobodne dane u vrijeme kada sam još studirao i imao još prazniju glavu nego što je sada. Malo se bojim da ću dobiti dekubitus od sjedenja i infarkt od litre kave koju ulijem u sebe tijekom dana, ali vrijedi svaki trenutak tog vremena. Jer život je dosadan, kao što sam već i napomenuo jednom (ona žena iz muzeja je prokleto bila u pravu). Zapravo sam negdje na razmeđu dvaju raspoloženja, uskladio sam se sa sivilom koje ulazi kroz prozor u oči. Boje pepela i svega što je izgorjelo. Pokušavam pisati, no nekako mi ne odgovara prostor, glazba ili jednostavno problem stvara činjenica da u stanu više nisam sam (zbog čega se ne bunim nimalo). 

Kako god, u zadnje vrijeme sam razvio opsesiju glazbom, s obzirom na to da je došlo i to vrijeme godine kada izlazi najviše albuma. Jedino životno veselje trenutno, a počeo sam se baviti i pisanjem recenzija jer sam uvidio kako to volim, a očigledno mi i ide dosta dobro. Ne znam što sam čekao do sada. 

Bio sam u Lovranu prije dva tjedna, taman na prijelazu iz februara u mart, i bilo je lijepo. Samotno lijepo. Volim Lovran i Opatiju, zbog svih onih starih vila s prijelaza stoljeća, koje podsjećaju, kada ih se s obale mora obuhvaća pogledom, na neko staro groblje. Vrlo je smirujuće zapravo, nije ni čudo da tamo pretežito odlaze penzioneri. Prvo martovsko jutro, još i nedjeljno, dočekao sam na klupici na glavnoj rivi ispod hotela u kojem smo bili smješteni. Dok su svi drugi dan prije cugali do jutra, ja sam već u 11 ležao u krevetu i zujio prije spavanja. Upalio sam sve lampice u sobi i kontemplirao o besmislu svog života (milijunti put u nizu u posljednjih godinu dana) i nakon kratkotrajne glavobolje zamro. Dakle, na rivi sam već bio u 7 ujutro, i pušio prvu cigaretu uz prve zrake mlakog martovskog sunca i kliktaj pokojeg galeba u letu. More mirno poput ulja; nenamreškano. Divna scena, no gadan osjećaj izjedajuće samoće i nemogućnosti da podijelim tu ljepotu trenutka s nekim. Karamelno jutro uz suze, uništili ga prolazeći penzići sa svojim razgovorima o nebitnosti.

Slična situacija bila je i u Pragu u prosincu, kada sam nenadano otputovao tamo, saznavši večer prije da se moram spakirati i krenuti ujutro. Taman je izašao novi Kiasmos pa mi je obilježio to putovanje. Unatoč tome što mi se Prag nije posebno svidio (moguće da je problem bila kiša/sniejg i odurno hladan vjetar), bio je jedan lijepi trenutak u kojem sam osjetio povezanost s tim gradom. Kao da je razumio. Vozili smo se koritom Vltave i stajao sam sam na palubi broda s koje je pucao lijepi pogled na praške zgrade osvjetljene narančastim svjetlom uličnih lampi. Nalikovao je na Kraków pomalo. Slušao sam Sigur Rós (istu pjesmu koju sam slušao kada je vlak ulazio na krakovski kolodvor u februaru prije dvije godine) i suzdržavao se da ne počnem suziti na tom jebenom brodu. Pahuljice snijega su me šibale po obrazima, vjetar ledio ruke jer sam ponio samo proljetnu jaknu (sada pokojnu), a Vltava je bila crna poput svemira; gusta, teška i melankolična. Gotovo sam je mogao osjetiti kako mi ulazi u pluća i guši. Shvatio sam tada, kako bježanje od sebe neće dovesti ni do čega. U Lovranu sam potvrdio to samome sebi onog jutra na rivi. Iako sam se osjećao ugodno u Lovranu i mogu reći kako nisam osjećao nikakvu tjeskobu, već par minuta nakon povrtaka u Zagreb zatinjalo je ono isto gušenje koje se ugasilo po odlasku iz Zagreba. Povratak u grad u kojem nemam ništa osim posla i glazbe. I kao trebao bih biti zahvalan na tome. Kako? Kako ovakav život može biti zadovoljavajuć? Što je točno ono što bi me trebalo činiti sretnim? To što napokon imam novaca i mogu ga potrošiti na svakodnevne gluposti? To što sam izgubio društvo ljudi koje sam volio? To što svaku večer liježem sam u krevet i ujutro se jednako tako sam budim? To što konstantno samome sebi moram govoriti da će sve biti u redu jednog dana? To što sam emocionalno mrtav? To što imam potrebu pisati ove mentalne proljeve? U kom trenutku ja prestajem biti taj koji neće imati sreće u odnosima s drugim ljudima? Kako sam postao ja taj kojeg se doživljava kao negativnu osobu?

Pun mi je više kufer.

Svemire, odjebi i nađi neku novu žrtvu.