Ciklus o Tristanu koji nikad neće vidjeti svjetlo dana (2014.)

(Tristan I)

Tristan je čovjek

koji me posjećuje noću,

i miluje mi svojim mekim dlanovima kosu

ne govoreći ništa,

ali osjećam njegove riječi na svojoj koži

„Toplinom ću te razoriti“

kao da govore duhovi prošlosti

bez prestanka i podmuklo

isprepliću svoje duge prste

od sjene s mojima

tako dugo dok ne zatitram od hladnoće.

(Tristan II)

Noćas sam susreo Tristana

u tramvaju, u oku, u mraku,

u trzaju ruke i vibraciji s razglasa

on je komadić leda na mojim vjeđama

koji se širi tijelom silovito,

glasno

me doziva kroz valove,

a kada more liže moja preplanula leđa,

pucketaju zrnca soli na mojim suhim usnama.

(Tristan III)

Nisam te dugo vidio, Tristane,

nedostajanje je slično odlasku iz Krakova,

zatvoren sam u prašini krletke

i prislanjam fotografije na uši, slušam valove,

noć siluju ptice,

a pijesak u džepovima i ubodi komaraca

nagrizaju me poput mravlje kiseline.

Pod sunčevim vjetrom se sve pretvara u siluete

mrak, ljeto, oluja i oblutci na površini mora,

i sve gori tako brzo da ne uspijevam uhvatiti

tvoje oči prije nego što izgore u dim.

(Tristan IV)

Cigaretom hranim pohlepnu crnu rupu

koja se sve više širi mojim tijelom

i gledam Tristana obavijenog maglom

kako se igra njenim sitnim kapljicama i lišćem,

poput djeteta,

kao u snu koji će se uskoro rasplinuti.

(Tristan V)

Tristana bole oči od gledanja u prazninu,

kaže kako se jesensko sunce nijemo

navlači na krovove, a naga tijela

kišom ispunjavaju i pucaju poput vodenih balona

na užarenim pločnicima velegrada.

Tristanove oči su tako tihe kada

pali cigaretu i gleda u mene,

osjećajući sve i ništa,

kao kad se papir podere napola

i počne gorjeti sam od sebe

jer može

i jer želi,

a ni sam ne zna zašto.

(Tristan VI)

Osjećam da se Tristan približava sve bliže,

njegovo disanje na mome vratu sve je toplije

i dublje prodire u moju kosu,

a u trenutku kad ponestane vremena

cijelim tijelom bubnjaju otkucaji

vrlo brzo i snažno,

tako dugo dok se kazaljka sata ne pomakne na 7.

(Tristan VII)

Posljednje ljeto s Tristanom

završava dramatično,

odlazi i ne vraća se,

ne žali ni za čim;

odlazi tako brzo da se kiša u padu

već pretvara u led na njegovome licu.

(Tristan VIII)

Tristan je navukao na sebe novu boju,

onu koju ne prepoznajem i koja grize za oči.

Njegov brod više nije nasukan

mirno se njiše u luci i

božićno zvone zvončići na jarbolima.

Mornari razvlače jedra

i viču.

Približava se zima i

pahuljice snijega su tople

na licu poput čaja.

Noći su hladne i mračne

i duge i snažne

i bole i kidaju udove,

kidaju nit.

(Tristan IX)

Tristan je zaljubljen u razlomljeno ogledalo

i slobodu traži na uništenim temeljima grada

koji se još njiše i tutnji nakon potresa,

i osjeća kako polako kida sve niti kojima

je povezan sa mnom,

i osjeća kako je na rubu bezdana

ispunjenog uzavrelom magmom i svejedno

žudi udahnuti otrovni plin u svoja pluća,

kako bi se barem na nekoliko trenutaka

osjetio živim.

(Tristan X)

Tristan je mrtav.

Mogao bih to napisati i reći kako to

uistinu i jest tako.

No, laži su duboko usađene u moje ruke

i u njegove glasnice,

a smrt je teško prihvatiti jer

uvijek postoji još nekoliko stanica

u našim tijelima koje se gledaju ravno u oči,

i smiju se,

smiju,

(o)sjećanjima.