Danas sam pričao s bakom preko telefona. Ispričala mi je kako je sanjala da vidi mog oca i majku sretne, kako se smiju i da je sve onako kako je bilo prije nego što su se razveli. Naravno, probudila se, i ubrzo shvatila kako se zapravo ništa nije promijenilo. Osjetio sam neku tugu u njenom glasu, iako je i sama svjesna da tako nešto ne bi bilo zdravo za njezinu kćer. Također, baka s tatine strane je doživjela žestoki srčani udar i čini mi se da neće živjeti još dugo. Nisam je vidio godinu i pol dana, obrisi njenog lica su magloviti.
U tom tonu pišem i današnji zapis. Nedostaje mi djetinjstvo, tj. ona mistificirana verzija tog djetinjstva. Imam osjećaj da sam se previše udaljio od onog malog Hrvača koji u bakinom vrtu sjeti na stazici između visokih stabljika rajčice, čiji plod neopran jede poput jabuke. Osjećam tu slatkoću pomiješanu s mirisom usijanog na suncu kopra i drugog zelenila, dok se voda ljeska iz riječnog čamca koji je djed izvukao iz podruma i napunio ga vodom kako bih se za vrijeme sparnih dana mogao kupati u njemu. Ponekad, kao jučer prije spavanja, žalim za tim što nisam nikada posjeo baku i djeda i rekao ih koliko ih volim i što nisam rekao da su unijeli toliko toga u moju osobnost, onog lijepog. žao mi je što vjerojatno nikada to neću učiniti zbog straha da ću se rasplakati, jednako kao sinoć prije spavanja. Jučerašnji dan, jučerašnju večer, teško je bilo emocionalno podnijeti. Hladnoćom prikrivam svoje emocije jer je tako lakše.
Riječ "ponekad" ću često koristiti (i već je koristim). Prvestveno zato što smatram da je vrlo ljudska. Ništa nije stalno, i sve se događa ponekad. U jednom trenutku može se činiti kako imamo definirano mišljenje o nečemu, u drugome se ono promijeni. Zato je ponekad najtočnija riječ, isto kao i trenutak. Ponekad trenutak.
Nedjelja je bila lijepa. Zaputio sam se s prijateljicom do podnožja Sljemena, do Dolja. Odlučili smo da prolaskom kroz tunel koji vodi do šume, ostavljamo sve iza sebe. Dijete, koje smo sreli putem, zaključilo je da idemo na vjenčanje, a njegova majka je rekla da smo se samo malo finije obukli. Smijeh. Sljeme je još uvijek isto, ništa se nije promijenilo otkad sam prvi puta bio ondje, posjećivao ga s različitim ljudima koje sam manje ili više volio. Neke jednako. Čudno je to, vidjeti taj isti prostor današnjim očima, s osjećajem kako je mnogo toga bilo izgubljeno samo tako. I prvi, i drugi put. Oba puta je završilo isto. Svaki put je sreća drugih bila veća od moje.
Šumu nije briga, ona je svejedno lijepa, kao i uvijek, samo su koraci drugačiji, ali strah od visine je isti. Miris na koži nakon duge šetnje vrlo poznat. Možda se samo bezbrižnost s vremenom smanjila. Bez drugih, ipak, nije tako lijepo ondje, zaključujem. Ne želi se stvoriti uspomena.
Vraćamo se petnaesticom natrag u život koji čeka na posljednjoj stanici, na Zvijezdi. Gledam kroz prozor tramvaja u zalazeće sunce koje se počinje skrivati iza sljemenskih obronaka i postajem svjestan kako mi nedostaje esencije. Iluzija da je sve ostalo s druge strane tunela se rasplinula.
Drago mi je da se M. vratio jer ga volim, kao prijatelja, dakako. Nedostajao mi je. I unatoč tome što je daleko, blizu mora, gdje se mjesečinu može dodirnuti na površini valova, čini mi se kao da je blizu jer ga dugo nije bilo.
I da. Danas sam pričao s bakom preko telefona i činilo se kao da je još uvijek sretna i pod utjecajem prošlonoćnog sna. Zanimljivo je kako nam se ponekad događaju iste stvari.
Riječ "ponekad" ću često koristiti (i već je koristim). Prvestveno zato što smatram da je vrlo ljudska. Ništa nije stalno, i sve se događa ponekad. U jednom trenutku može se činiti kako imamo definirano mišljenje o nečemu, u drugome se ono promijeni. Zato je ponekad najtočnija riječ, isto kao i trenutak. Ponekad trenutak.
Nedjelja je bila lijepa. Zaputio sam se s prijateljicom do podnožja Sljemena, do Dolja. Odlučili smo da prolaskom kroz tunel koji vodi do šume, ostavljamo sve iza sebe. Dijete, koje smo sreli putem, zaključilo je da idemo na vjenčanje, a njegova majka je rekla da smo se samo malo finije obukli. Smijeh. Sljeme je još uvijek isto, ništa se nije promijenilo otkad sam prvi puta bio ondje, posjećivao ga s različitim ljudima koje sam manje ili više volio. Neke jednako. Čudno je to, vidjeti taj isti prostor današnjim očima, s osjećajem kako je mnogo toga bilo izgubljeno samo tako. I prvi, i drugi put. Oba puta je završilo isto. Svaki put je sreća drugih bila veća od moje.
Šumu nije briga, ona je svejedno lijepa, kao i uvijek, samo su koraci drugačiji, ali strah od visine je isti. Miris na koži nakon duge šetnje vrlo poznat. Možda se samo bezbrižnost s vremenom smanjila. Bez drugih, ipak, nije tako lijepo ondje, zaključujem. Ne želi se stvoriti uspomena.
Vraćamo se petnaesticom natrag u život koji čeka na posljednjoj stanici, na Zvijezdi. Gledam kroz prozor tramvaja u zalazeće sunce koje se počinje skrivati iza sljemenskih obronaka i postajem svjestan kako mi nedostaje esencije. Iluzija da je sve ostalo s druge strane tunela se rasplinula.
Drago mi je da se M. vratio jer ga volim, kao prijatelja, dakako. Nedostajao mi je. I unatoč tome što je daleko, blizu mora, gdje se mjesečinu može dodirnuti na površini valova, čini mi se kao da je blizu jer ga dugo nije bilo.
I da. Danas sam pričao s bakom preko telefona i činilo se kao da je još uvijek sretna i pod utjecajem prošlonoćnog sna. Zanimljivo je kako nam se ponekad događaju iste stvari.
Nema komentara:
Objavi komentar