(rien)

Zanimljivo je kada shvatiš da je pred tobom još jedno usamljeno ljeto..

Ah.

(ponekad trenutak)

Danas sam pričao s bakom preko telefona. Ispričala mi je kako je sanjala da vidi mog oca i majku sretne, kako se smiju i da je sve onako kako je bilo prije nego što su se razveli. Naravno, probudila se, i ubrzo shvatila kako se zapravo ništa nije promijenilo. Osjetio sam neku tugu u njenom glasu, iako je i sama svjesna da tako nešto ne bi bilo zdravo za njezinu kćer. Također, baka s tatine strane je doživjela žestoki srčani udar i čini mi se da neće živjeti još dugo. Nisam je vidio godinu i pol dana, obrisi njenog lica su magloviti.

U tom tonu pišem i današnji zapis. Nedostaje mi djetinjstvo, tj. ona mistificirana verzija tog djetinjstva. Imam osjećaj da sam se previše udaljio od onog malog Hrvača koji u bakinom vrtu sjeti na stazici između visokih stabljika rajčice, čiji plod neopran jede poput jabuke. Osjećam tu slatkoću pomiješanu s mirisom usijanog na suncu kopra i drugog zelenila, dok se voda ljeska iz riječnog čamca koji je djed izvukao iz podruma i napunio ga vodom kako bih se za vrijeme sparnih dana mogao kupati u njemu. Ponekad, kao jučer prije spavanja, žalim za tim što nisam nikada posjeo baku i djeda i rekao ih koliko ih volim i što nisam rekao da su unijeli toliko toga u moju osobnost, onog lijepog. žao mi je što vjerojatno nikada to neću učiniti zbog straha da ću se rasplakati, jednako kao sinoć prije spavanja. Jučerašnji dan, jučerašnju večer, teško je bilo emocionalno podnijeti. Hladnoćom prikrivam svoje emocije jer je tako lakše. 

Riječ "ponekad" ću često koristiti (i već je koristim). Prvestveno zato što smatram da je vrlo ljudska. Ništa nije stalno, i sve se događa ponekad. U jednom trenutku može se činiti kako imamo definirano mišljenje o nečemu, u drugome se ono promijeni. Zato je ponekad najtočnija riječ, isto kao i trenutak. Ponekad trenutak.

Nedjelja je bila lijepa. Zaputio sam se s prijateljicom do podnožja Sljemena, do Dolja. Odlučili smo da prolaskom kroz tunel koji vodi do šume, ostavljamo sve iza sebe. Dijete, koje smo sreli putem, zaključilo je da idemo na vjenčanje, a njegova majka je rekla da smo se samo malo finije obukli. Smijeh. Sljeme je još uvijek isto, ništa se nije promijenilo otkad sam prvi puta bio ondje, posjećivao ga s različitim ljudima koje sam manje ili više volio. Neke jednako. Čudno je to, vidjeti taj isti prostor današnjim očima, s osjećajem kako je mnogo toga bilo izgubljeno samo tako. I prvi, i drugi put. Oba puta je završilo isto. Svaki put je sreća drugih bila veća od moje. 

Šumu nije briga, ona je svejedno lijepa, kao i uvijek, samo su koraci drugačiji, ali strah od visine je isti. Miris na koži nakon duge šetnje vrlo poznat. Možda se samo bezbrižnost s vremenom smanjila. Bez drugih, ipak, nije tako lijepo ondje, zaključujem. Ne želi se stvoriti uspomena.

Vraćamo se petnaesticom natrag u život koji čeka na posljednjoj stanici, na Zvijezdi. Gledam kroz prozor tramvaja u zalazeće sunce koje se počinje skrivati iza sljemenskih obronaka i postajem svjestan kako mi nedostaje esencije. Iluzija da je sve ostalo s druge strane tunela se rasplinula. 

Drago mi je da se M. vratio jer ga volim, kao prijatelja, dakako. Nedostajao mi je. I unatoč tome što je daleko, blizu mora, gdje se mjesečinu može dodirnuti na površini valova, čini mi se kao da je blizu jer ga dugo nije bilo.

I da. Danas sam pričao s bakom preko telefona i činilo se kao da je još uvijek sretna i pod utjecajem prošlonoćnog sna. Zanimljivo je kako nam se ponekad događaju iste stvari.

(regeneracija)

Zanimljivo je kako se sve promijeni u jako kratkom vremenu. Nekako imam osjećaj da je sve na mjestu, onako kako i treba biti. Lijepo je to. Mislim da sam se riješio svih iluzija koje sam imao do sada te da će sve biti kako treba. Možda sad i svemir postane blaži prema meni s obzirom na to da sam se riješio sve nafte koja se akumulirala mjesecima u meni. Regeneracija uspješna. 

Samo da se zadrži ovaj osjećaj lakoće i pravednosti. 

(sivilo)

Lijepo je biti na godišnjem, podsjeća me na slobodne dane u vrijeme kada sam još studirao i imao još prazniju glavu nego što je sada. Malo se bojim da ću dobiti dekubitus od sjedenja i infarkt od litre kave koju ulijem u sebe tijekom dana, ali vrijedi svaki trenutak tog vremena. Jer život je dosadan, kao što sam već i napomenuo jednom (ona žena iz muzeja je prokleto bila u pravu). Zapravo sam negdje na razmeđu dvaju raspoloženja, uskladio sam se sa sivilom koje ulazi kroz prozor u oči. Boje pepela i svega što je izgorjelo. Pokušavam pisati, no nekako mi ne odgovara prostor, glazba ili jednostavno problem stvara činjenica da u stanu više nisam sam (zbog čega se ne bunim nimalo). 

Kako god, u zadnje vrijeme sam razvio opsesiju glazbom, s obzirom na to da je došlo i to vrijeme godine kada izlazi najviše albuma. Jedino životno veselje trenutno, a počeo sam se baviti i pisanjem recenzija jer sam uvidio kako to volim, a očigledno mi i ide dosta dobro. Ne znam što sam čekao do sada. 

Bio sam u Lovranu prije dva tjedna, taman na prijelazu iz februara u mart, i bilo je lijepo. Samotno lijepo. Volim Lovran i Opatiju, zbog svih onih starih vila s prijelaza stoljeća, koje podsjećaju, kada ih se s obale mora obuhvaća pogledom, na neko staro groblje. Vrlo je smirujuće zapravo, nije ni čudo da tamo pretežito odlaze penzioneri. Prvo martovsko jutro, još i nedjeljno, dočekao sam na klupici na glavnoj rivi ispod hotela u kojem smo bili smješteni. Dok su svi drugi dan prije cugali do jutra, ja sam već u 11 ležao u krevetu i zujio prije spavanja. Upalio sam sve lampice u sobi i kontemplirao o besmislu svog života (milijunti put u nizu u posljednjih godinu dana) i nakon kratkotrajne glavobolje zamro. Dakle, na rivi sam već bio u 7 ujutro, i pušio prvu cigaretu uz prve zrake mlakog martovskog sunca i kliktaj pokojeg galeba u letu. More mirno poput ulja; nenamreškano. Divna scena, no gadan osjećaj izjedajuće samoće i nemogućnosti da podijelim tu ljepotu trenutka s nekim. Karamelno jutro uz suze, uništili ga prolazeći penzići sa svojim razgovorima o nebitnosti.

Slična situacija bila je i u Pragu u prosincu, kada sam nenadano otputovao tamo, saznavši večer prije da se moram spakirati i krenuti ujutro. Taman je izašao novi Kiasmos pa mi je obilježio to putovanje. Unatoč tome što mi se Prag nije posebno svidio (moguće da je problem bila kiša/sniejg i odurno hladan vjetar), bio je jedan lijepi trenutak u kojem sam osjetio povezanost s tim gradom. Kao da je razumio. Vozili smo se koritom Vltave i stajao sam sam na palubi broda s koje je pucao lijepi pogled na praške zgrade osvjetljene narančastim svjetlom uličnih lampi. Nalikovao je na Kraków pomalo. Slušao sam Sigur Rós (istu pjesmu koju sam slušao kada je vlak ulazio na krakovski kolodvor u februaru prije dvije godine) i suzdržavao se da ne počnem suziti na tom jebenom brodu. Pahuljice snijega su me šibale po obrazima, vjetar ledio ruke jer sam ponio samo proljetnu jaknu (sada pokojnu), a Vltava je bila crna poput svemira; gusta, teška i melankolična. Gotovo sam je mogao osjetiti kako mi ulazi u pluća i guši. Shvatio sam tada, kako bježanje od sebe neće dovesti ni do čega. U Lovranu sam potvrdio to samome sebi onog jutra na rivi. Iako sam se osjećao ugodno u Lovranu i mogu reći kako nisam osjećao nikakvu tjeskobu, već par minuta nakon povrtaka u Zagreb zatinjalo je ono isto gušenje koje se ugasilo po odlasku iz Zagreba. Povratak u grad u kojem nemam ništa osim posla i glazbe. I kao trebao bih biti zahvalan na tome. Kako? Kako ovakav život može biti zadovoljavajuć? Što je točno ono što bi me trebalo činiti sretnim? To što napokon imam novaca i mogu ga potrošiti na svakodnevne gluposti? To što sam izgubio društvo ljudi koje sam volio? To što svaku večer liježem sam u krevet i ujutro se jednako tako sam budim? To što konstantno samome sebi moram govoriti da će sve biti u redu jednog dana? To što sam emocionalno mrtav? To što imam potrebu pisati ove mentalne proljeve? U kom trenutku ja prestajem biti taj koji neće imati sreće u odnosima s drugim ljudima? Kako sam postao ja taj kojeg se doživljava kao negativnu osobu?

Pun mi je više kufer.

Svemire, odjebi i nađi neku novu žrtvu.

Ciklus o Tristanu koji nikad neće vidjeti svjetlo dana (2014.)

(Tristan I)

Tristan je čovjek

koji me posjećuje noću,

i miluje mi svojim mekim dlanovima kosu

ne govoreći ništa,

ali osjećam njegove riječi na svojoj koži

„Toplinom ću te razoriti“

kao da govore duhovi prošlosti

bez prestanka i podmuklo

isprepliću svoje duge prste

od sjene s mojima

tako dugo dok ne zatitram od hladnoće.

(Tristan II)

Noćas sam susreo Tristana

u tramvaju, u oku, u mraku,

u trzaju ruke i vibraciji s razglasa

on je komadić leda na mojim vjeđama

koji se širi tijelom silovito,

glasno

me doziva kroz valove,

a kada more liže moja preplanula leđa,

pucketaju zrnca soli na mojim suhim usnama.

(Tristan III)

Nisam te dugo vidio, Tristane,

nedostajanje je slično odlasku iz Krakova,

zatvoren sam u prašini krletke

i prislanjam fotografije na uši, slušam valove,

noć siluju ptice,

a pijesak u džepovima i ubodi komaraca

nagrizaju me poput mravlje kiseline.

Pod sunčevim vjetrom se sve pretvara u siluete

mrak, ljeto, oluja i oblutci na površini mora,

i sve gori tako brzo da ne uspijevam uhvatiti

tvoje oči prije nego što izgore u dim.

(Tristan IV)

Cigaretom hranim pohlepnu crnu rupu

koja se sve više širi mojim tijelom

i gledam Tristana obavijenog maglom

kako se igra njenim sitnim kapljicama i lišćem,

poput djeteta,

kao u snu koji će se uskoro rasplinuti.

(Tristan V)

Tristana bole oči od gledanja u prazninu,

kaže kako se jesensko sunce nijemo

navlači na krovove, a naga tijela

kišom ispunjavaju i pucaju poput vodenih balona

na užarenim pločnicima velegrada.

Tristanove oči su tako tihe kada

pali cigaretu i gleda u mene,

osjećajući sve i ništa,

kao kad se papir podere napola

i počne gorjeti sam od sebe

jer može

i jer želi,

a ni sam ne zna zašto.

(Tristan VI)

Osjećam da se Tristan približava sve bliže,

njegovo disanje na mome vratu sve je toplije

i dublje prodire u moju kosu,

a u trenutku kad ponestane vremena

cijelim tijelom bubnjaju otkucaji

vrlo brzo i snažno,

tako dugo dok se kazaljka sata ne pomakne na 7.

(Tristan VII)

Posljednje ljeto s Tristanom

završava dramatično,

odlazi i ne vraća se,

ne žali ni za čim;

odlazi tako brzo da se kiša u padu

već pretvara u led na njegovome licu.

(Tristan VIII)

Tristan je navukao na sebe novu boju,

onu koju ne prepoznajem i koja grize za oči.

Njegov brod više nije nasukan

mirno se njiše u luci i

božićno zvone zvončići na jarbolima.

Mornari razvlače jedra

i viču.

Približava se zima i

pahuljice snijega su tople

na licu poput čaja.

Noći su hladne i mračne

i duge i snažne

i bole i kidaju udove,

kidaju nit.

(Tristan IX)

Tristan je zaljubljen u razlomljeno ogledalo

i slobodu traži na uništenim temeljima grada

koji se još njiše i tutnji nakon potresa,

i osjeća kako polako kida sve niti kojima

je povezan sa mnom,

i osjeća kako je na rubu bezdana

ispunjenog uzavrelom magmom i svejedno

žudi udahnuti otrovni plin u svoja pluća,

kako bi se barem na nekoliko trenutaka

osjetio živim.

(Tristan X)

Tristan je mrtav.

Mogao bih to napisati i reći kako to

uistinu i jest tako.

No, laži su duboko usađene u moje ruke

i u njegove glasnice,

a smrt je teško prihvatiti jer

uvijek postoji još nekoliko stanica

u našim tijelima koje se gledaju ravno u oči,

i smiju se,

smiju,

(o)sjećanjima.

(ponekad)

Ponekad mi stvarno nije ništa jasno.
I ponekad nemam živaca više trpjeti sve pizdarije.

Sutra putujem u Lovran na dva dana, možda bih trebao dobro razmisliti o tome da se utopim u tom jebenom moru.

(dosadan)

Razmišljao sam danas malo i shvatio koliko mi je život dosadan.
Baš dosadan i isprazan, nema drugih riječi kojima bih ga mogao opisati.
I svakim danom je zapravo sve gore jer se ništa ne mijenja i jer nemam ideju odakle početi kako bih to promijenio. Čitam priglupe članke na internetu na tu temu i vidim da sam većinu onoga što se savjetuje već isprobao. Nije polučilo nikakav uspjeh.

Život je dug i strašno dosadan.

Zagreb je isto dosadan k'o proljev.

Dosadan toliko da mi se ponekad povraća kad promatram ulice kroz prozor tramvaja.